„Mamaaa, zašto moram ići u vrtić?“
„Tataaa, zašto ne smijem gledati u sunce?“
„Tetaaa, zašto je danas tako hladno?“
„Bakaaa, zašto ptice mogu letjeti, a mi ne?“
Zašto, zašto, zašto…
Zanimljivo je kako roditelji jedva čekaju djetetovu prvu riječ pa ponosno obavještavaju cijelu obitelj i sve poznanike kako je beba prvi put verbalizirala „mama“. Kad zaborave na posebnost tog trenutka, krenu čekati da se djetetov vokabular poveća do razine koja je potrebna za dvosmjernu komunikaciju, a svojevrsna ekspanzija ekspresivnog rječnika se počne događati iza djetetovog 18.-og mjeseca. Do tada dijete puno toga razumije, ali još ne uspijeva izgovoriti. Konačno, u tom periodu djeca u prosjeku krenu govoriti svakakve kombinacije slogova koje roditelji i odgojitelji, s obzirom na količinu vremena koju provode s djecom, dobro razumiju iako je izgovor još daleko od pravilnog. Zanimljivo je pratiti kako djeca usvajaju sve više novih riječi, a najzanimljivije kada oko treće godine „sasvim usvoje govor“. To je vrijeme posebno intenzivno s obzirom da su djeca tada samostalna u kretanju, a uz to i razina interesa za sve što se oko njih događa nikad nije bila veća. Ono što njihovo istraživanje svijeta razlikuje od dosadašnjeg jest činjenica da do novih spoznaja mogu doći i koristeći govor, odnosno postavljanjem pitanja na koja traže odgovore.
Svatko se u svom životu nekad susreo s djetetom koje postavlja ogroman broj pitanja. Svatko zna i da je to isprva zanimljivo i simpatično, a s vremenom postane iscrpljujuće jer se djetetova energija, interes i istraživački duh ne smanjuju – baš naprotiv! Kako bismo znali što i kako odgovoriti na svako djetetovo pitanje, važno je znati s kojom namjerom ono zapravo postavlja pitanje. Naime, iza svakog postavljenog pitanja može stajati različit motiv ili potreba koju dijete nastoji zadovoljiti postavljanjem istog.
Traži pažnju
Ako vam dijete postavi isto pitanje više puta u minuti, vjerojatno nije dobilo odgovor odmah prvi put. Neovisno o tematici pitanja, trebali bismo zastati na trenutak i promisliti jesmo li zaista spriječeni odgovoriti. Naravno, u nekim situacijama nećemo u tom trenutku imati dovoljno vremena odgovoriti na način da zadovoljimo djetetovu potrebu, ali je važno dati mu do znanja da smo ga čuli i objasniti da ćemo mu odgovoriti čim završimo ono što radimo (telefonski razgovor, plaćanje na blagajni u trgovini, posao koji radimo od kuće, koncentrirana vožnja automobila ili bilo što drugo što smanjuje naš kapacitet da istovremeno odgovaramo na djetetova pitanja).
Nedostajete mu i traži zajedničko vrijeme
Djeca najčešće borave u vrtićima između 8 i 10 sati dnevno kad roditelji rade. Sasvim je prirodno da nakon dana u vrtiću dijete ima pojačanu potrebu biti blizu roditelja i imati ga za sebe, posebno djeca mlađe predškolske dobi. Sasvim je prirodno i to da će roditelji, po dolasku kući nakon posla i vrtića, morati obaviti i neke kućanske poslove. Za to bi djeca mogla imati manje razumijevanja pa će inzistirati na zajedničkoj aktivnosti – igri, obroku, gledanju TV-a… i nastojati vas prekinuti u onome što pokušavate učiniti postavljanjem pitanja, posebno ako nakon njihovog prvog zahtjeva da im se pridružite u igri objasnite kako hoćete, ali tek nakon što obavite što želite. I tada je važno djetetu dati do znanja da čujete sva pitanja koja vam postavlja te zamoliti da se strpi samo nekoliko minuta kako biste mu se, nakon što napravite to „vaše“ važno, mogli pridružiti ne razmišljajući ni o čemu drugom i kvalitetnije provesti zajedničko vrijeme.
Traži odgovor na svoje nedoumice
Neka su dječja pitanja teža od ostalih. Primjerice, pitanja o smrti često iznenade i zabrinu odrasle jer ne znaju kako na njih odgovoriti. Također, pitanja o spolnosti i „kako sam ja nastao, a kako beba koju mama sad nosi u trbuhu“ često nisu ugodna. Kada djeca postave neko od tih pitanja, budite svjesni da ne pitaju bez razloga – ili o tome već nešto znaju ili je ta problematika trenutno aktualna u njegovim životima pa jednostavno primjećuju što se oko njih zbiva. Dijete tada treba čuti istinu – izrečenu na način koji mu je razumljiv s obzirom na dob. Nećete pogriješiti ako smrt člana obitelji objasnite na način koji je u skladu s vašim obiteljskim vjerovanjima i vrijednostima, bez previše detalja koji bi kod djeteta mogli stvoriti konfuziju. Isto tako, vodite računa da će se dijete kad-tad susresti s informacijama o spolnosti i reprodukciji pa bi njegovo povjerenje u vas moglo biti poljuljano ukoliko ste mu do devete godine govorili o rodama koje donose bebe. I tu je temu moguće iskomunicirati iskreno, na način koji djeca predškolske dobi mogu shvatiti (primjerice, „beba je nastala u maminom trbuhu jer se mama i tata vole“ za trogodišnjake ili „beba je nastala kad su se spojila mamina i tatina jajašca u maminom trbuhu kad su se mama i tata mazili jer se vole“ za šestogodišnjake).
Traži zadovoljenje znatiželje
Dječja znatiželja raste s njihovom dobi i s vremenom, odrastajući, postaju sve spremniji i sposobniji sami tražiti i nalaziti odgovore na svoja pitanja. U predškolskoj dobi trebaju pomoć odraslih. Za njih je svaki dan prilika za novo učenje i dugoročno je najbolje dati im priliku za stvaranje što raznolikijih iskustava, upravo kako bismo kod njih poticali znatiželju, interes za različita područja i inicijativu za istraživanjem. To znači da djeca ponekad postavljaju pitanja o pojavama u prirodi, fizici ili astronomiji iz jednostavnog razloga što su negdje spontano čuli neku informaciju o određenoj pojavi, ili su istu sami primijetili i žele ju razumjeti.
Darovito je
Kod darovite je djece znatiželja posebno izražena, ali su njihova pitanja nešto složenija i jave se ranije nego kod druge djece. Darovite pojedince često u vrtiću identificiramo upravo na temelju njihovih specifičnih interesa koji nisu uobičajeni za njihove vršnjake. Kod njih se često ranije javi interes za slova i čitanje, a vrlo brzo počnu proučavati i problematizirati o Svemiru, strojevima ili usvoje bogata znanja o životinjama. Kod darovite djece se očekuje veći broj pitanja koja su za roditelje i odgojitelje složenija i nerijetko traže vlastito istraživanje kako bismo djetetu dali pravi odgovor.
Kako odgovoriti?
Djetetu je važno uvijek iskreno odgovoriti i ne odgađati davanje odgovora. Ukoliko mu u trenutku kad nas treba ne možemo dati odgovor, izuzetno je važno reći da smo čuli pitanje, zamoliti da zapamti pitanje kako bismo mu se vratili vrlo brzo, čim riješimo neodgodivo. Tako se dijete neće osjećati odbačenim i manje važnim. Također, ovisno o tome kako mu odgovorimo, dijete može stvoriti određen stav o temi koju stavlja pred nas – zato moramo paziti da ne reagiramo emocionalno burno kad dijete postavi pitanje, da se ne razljutimo ili se ne počnemo smijuljiti jer ćemo (in)direktno izraziti svoj stav koji će neupitno preuzeti i dijete te, moguće, osjetiti krivnju i početi zazirati od postavljanja sličnih pitanja.
Ako ne znamo odgovor na djetetovo pitanje, sasvim je u redu to priznati i zamoliti dijete da nam da nekoliko sati ili dana da istražimo tu temu kako bismo mu dali točan odgovor. Time dijete učimo da je u redu ne znati sve i to priznati, ali i važnosti učenja onoga što još nismo usvojili ili što nas zanima. To može biti dobra prilika za zajedničko čitanje knjiga ili pretraživanje Interneta kroz koje dijete učimo kritičkom mišljenju.
Ono što dijete u situaciji kad nam postavlja pitanje sigurno ne želi i ne smije čuti jest naš komentar „Ti si premali za te stvari!“, „Ti to ne bi razumio.“ ili „Pitaš gluposti“.
U formiranju djetetovog mišljenja o temi razgovora presudnu ulogu nemaju informacije koje od nas dobiju, već naš stav o njoj i način na koji o njoj govorimo. Zato se moramo truditi davati objektivne odgovore bez suvišnog vrednovanja. I oboružati se strpljenjem kako bismo djeci zaista odgovorili na sva njihova pitanja – jer to zaslužuju!