Konfliktni odnosi roditelja, u braku ili nakon razvoda, štete djetetu u brojnim aspektima razvoja. Razvod, sam po sebi, ne mora imati velikog utjecaja na razvoj ili ponašanja djeteta, međutim može imati velike štete ukoliko je dijete kontinuirano izloženo sukobima i lošim, toksičnim odnosima roditelja. Djetetu je jedino važno da se roditelju slažu i da su pristojni jedan prema drugome te da se ono osjeća voljeno i zaštićeno.
Moguće posljedice razvoda na dijete
Kao moguće posljedice razvoda braka roditelja, kod djece se mogu javiti sljedeće emocije:
- ljutnja zbog osjećaja nemoći, napuštenosti, gubitka kontrole ili čak krivnje
- osjećaj zanemarenosti
- osjećaj povećanog stresa
- osjećaj zbunjenosti, pretjerane odgovornosti, „rastrganosti“ između oba roditelja
- anksioznost te povećana potreba za bliskošću zbog češćeg odvajanja od roditelja tj. rjeđeg viđanja, provođenja vremena s roditeljem
- depresija (uglavnom kod starije djece, u prosjeku iznad 10 godina)
- pad samopouzdanja u velikoj mjeri.
Navedene emocije posljedično rezultiraju i sljedećim situacijama i ponašanjima djeteta zbog nemogućnosti prilagodbe na nove životne uvjete tj. promijenjenu obiteljsku situaciju:
- socijalna izolacija od vršnjaka (povučenost, izoliranost)
- pogoršanje školskog uspjeha
- pojava rizičnih ponašanja (agresivnost…, u kasnijoj dobi: zloupotreba droga, alkohola te rano upuštanje u seksualne aktivnosti)
- stagniranje ili nazadovanje u razvoju
- poremećaj ritma životnih navika (spavanje, prehrana…tjelesna težina, fizičko zdravlje)
- psihosomatski simptomi (glavobolje, bolovi u trbuhu zbog stresa i anksioznosti…)
- problemi s povjerenjem u budućim odnosima
- …
Percepcija razvoda u dječjoj dobi
O čemu ovisi?
- o dobi djeteta
- o dinamici i kvaliteti odnosa u obitelji
- o podršci koja se pruža djetetu za vrijeme i nakon razvoda braka.
Kako bi dijete prihvatilo da su roditelji razvedeni, mora proći kroz određeni proces koji uključuje osjećanje i mirenje s pregrštom emocija kao što su strah od napuštanja, zabrinutost, osjećaj tuge, usamljenosti, odbačenosti… Svi ovi osjećaji javljaju se zbog djetetove nemogućnosti mirenja s činjenicom da brak roditelja više ne postoji u obliku u kojem je postojao do tog trenutka. Vremenski period za prihvaćanje ovakve činjenice individualan je za svako dijete, kao i načini nošenja s istim. Djeca dojenačke dobi primjećuju osjećaje roditelja te sukladno njima reagiraju: uznemirena su, uplašena, često im se iz istih razloga mijenjaju svakidašnje rutine (spavanje, prehrana…). Djeca do 5, 6 godina svjesna su da roditelji ne žive zajedno i najčešće suosjećaju s roditeljem koji pokazuje tugu. U razvoju se često događa da stagniraju ili nazaduju te se teško odvajaju od roditelja. Djeca nakon 6.godine razumiju da roditelji ne žive i više neće živjeti zajedno, vjeruju da se roditelji više ne vole (može i ne mora biti slučaj) te često sebe krive za razvod braka. Pokazuju česte promjene raspoloženja te nerijetko biraju strane – jednog roditelja žale, a drugog optužuju.
Ostajanje u lošem braku
Ostajanje u lošem braku nije rješenje jer, kako je već navedeni, konfliktni i toksični odnosi između roditelja štetno utječu na dijete. Ostajanje u braku koji ne usrećuje obje strane i izaziva nezadovoljstvo i nesreću te iz njega proizlaze i nezdrave emocije i ponašanja roditelja koja direktno utječu na dijete, pogotovo ukoliko se u braku ostaje zbog djeteta. Tada se ono osjeća krivo za tuđu nesreću, žrtvu i patnju tj. za održavanje braka koji ne funkcionira. Osim što se dijete tada osjeća krivo i odgovorno te je time opterećeno, dajemo mu poruku da je u životu u redu biti nesretan kako bismo usrećili druge, pogotovo one koje volimo. Također, kod djeteta se stvara osjećaj da je roditelju dužno jer on/ona zbog njega podnosi veliku žrtvu. Sukobi roditelja pak kod djeteta izazivaju osjećaj tuge, straha, zabrinutosti, ljutnje…koji se negativno odražavaju na njegovo svakodnevno funkcioniranje i daljnji razvoj.
Istraživanja pokazuju da djeca roditelja iz visikokonfliktnih razvoda imaju dva do pet puta češće kliničke poteškoće ponašanja i doživljavanja u odnosu na drugu djecu razvedenih roditelja gdje nema visokog konflikta. Posljedice su: antisocijalna ponašanja, nepoštivanje autoriteta, teškoće u vršnjačkim odnosima, nasilje u vršnjačkim odnosima, više školskih teškoća, teškoće u privrženosti, strah od bliskih odnosa, kasnije nestabilne partnerske odnose, tuđe potrebe su im važnije od njihovih jer su naučili zadovoljavati jednog i drugog roditelja da ne bi došlo do sukoba, a zaboravili su na svoje potrebe. Zbog toga djeca roditelja koji se ne uspijevaju razvesti na miran način imaju niže samopoštovanje, veću anksioznost, depresivnost, impulzivnost, osjećaj krivnje i srama, više koriste sredstava ovisnosti. I istraživanja potvrđuju da su djeca u visokokonfliktnim razvodima zanemarena jer su roditelji toliko okupirani vlastitim mukama i teškoćama, emocionalnim, socijalnim i financijskim problemima da propuštaju vidjeti svoje dijete (Vesna Kapeloto, 2019).
Kako razgovarati s djetetom o razvodu?
Za razgovor s djetetom o razvodu braka treba izdvojiti vrijeme, biti smiren te razgovarati otvoreno i jasno. Nije preporučljivo pred djetetom iznositi detalje problematike odnosa s partnerom već je važno fokusirati se da dijete shvati kako je odluka zajednička i konačna (iako možda i nije bila sporazumna) te da će se obiteljska situacija promijeniti, ali da to ne mijenja činjenicu da ga oba roditelja i dalje vole. Treba nastojati objasniti da dijete nije krivo niti odgovorno za razvod braka te da ima pravo i može voljeti oba roditelja podjednako, bez obzira na situaciju. Nipošto nije dobro očekivati od djeteta da osuđuje jednog roditelja te da „bira strane“. Važno je objasniti i jasno definirati kako će obitelj dalje funkcionirati (tko će s kime i gdje živjeti, tko će se za koga brinuti, kad će se posjećivati i koliko često…i slično) te dati priliku djetetu da postavlja pitanja ukoliko želi. Ne valja od djeteta očekivati da donese odluku s kime će živjeti jer, osim što su roditelji ti koji su odgovorni za dijete, ovakvo pitanje bi ga još dodatno opteretilo u već dovoljno teškoj i emocionalno zahtjevnoj situaciji. Objašnjavanje da su osjećaji koji se sada kod njega javljaju normalni i očekivani te nuđenje pomoći oko „prebolijevanja“ istih, mogu biti od velike pomoći u smislu emocionalne potpore (razumijevanje, podrška, verbaliziranje osjećaja..). Ključno je djetetu dati do znanja da će se roditelji o njemu i dalje brinuti te mu pružiti sve što mu je potrebno, bez obzira na promjenu u obiteljskoj situaciji, kao i da činjenica da jedan roditelj više ne živi s njim ne znači da ga je napustio ili da ga manje voli. Poželjno je da s djetetom razgovaraju oba roditelja, zajedno.
Kako bi djetetu bilo lakše nositi se s novim informacijama, emocijama i načinom života, potrebno mu je omogućiti i nastavak rutine te najavljivati događaje planirane u bliskoj budućnosti, izolirati ga i štititi od potencijalnih međusobnih sukoba roditelja te mu pružiti mogućnost održavanja odnosa s oba roditelja.
“Ne odrastaju samo djeca. Odrastaju i roditelji. Koliko god promatrali djecu da vidimo što će napraviti od svojih života, oni gledaju nas da vide što mi radimo sa našim životom. Zato, ne mogu reći djetetu da posegne za zvijezdama. Sve što mogu napraviti je da sama posegnem za njima“, Joyce Maynard