Smrt je sastavni dio života. Odrasli imaju odgovornost taj pojam približiti djeci na najbolji mogući način već u ranoj ili predškolskoj dobi jer ona većinu novih iskustava doživljavaju i shvaćaju kroz reakcije i povratne informacije njima bliskih osoba. Kako bi shvaćanje pojma smrti i sam proces tugovanja bio lakši, na nama je da s djetetom podijelimo svoja znanja i iskustva te da mu u procesu shvaćanja, prihvaćanja i tugovanja pružimo podršku. Odabir načina na koji ćemo pristupiti djetetu u ovakvoj situaciji uvelike ovisi o našoj osobnoj procjeni mogućnosti djeteta. To ovisi o njegovoj dobi, osobnosti, kognitivnim sposobnostima, iskustvima, odnosu s umrlom osobom te različitim individualnim karakteristikama djeteta.
Poimanje smrti s obzirom na dob djeteta
| Do četvrte godine | prve pojmove o smrti doznaju kroz čitanje priča, gledanje televizijene mogu razumjeti pojam smrti kao gubitaksmrt shvaćaju kao spavanje ili napuštanječesto pitaju za umrlu osobu (gdje je, kad će se vratiti?), iako nemaju razvijen rječnik za imenovanje osjećajabudući da nemaju pojam o vremenu, smrt poistovjećuju s odsutstvom osobe |
| Od četvrte do pete godine | i dalje smrt shvaćaju kao spavanje, ali zbog faze egocentričnosti često se okrivljuju za tuđu smrt (vjeruju da je netko umro jer ona sama nisu bila dovoljno „dobra“ i poslušna) ili okrivljuju osobu koja je umrla kao da je ona mogla utjecati na to, odabrati ne umrijeti |
| Od pete do šeste godine | još ne shvaćaju da je smrt sastavni dio života i da se događa svima (prije ili kasnije), ali pomalo počinju shvaćati da je smrt konačnasmrt doživljavaju kao osobu koja dolazi po druge osobe i uzima ih sa sobom, često kao kaznuizražavaju emocije |
| Od šeste do sedme godine | sve više razumije da je smrt konačna i nepovratnasve češće postavlja pitanja o smrtipokazuju veliku vezanost za preostale, živuće članove obitelji (uglavnom odaberu jednog najbližeg člana) |
| Od sedme do jedanaeste | počinje razumjeti da je smrt neizbježna i konačna (da označava kraj života i da će se dogoditi svakome kad bude vrijeme za to) |
Napomena: Podaci iz tablice su okvirni (budući da je svako dijete jedinka za sebe i razvija se vlastitim tempom), ali određeni prema predviđenom optimalnom razvojnom ciklusu djeteta .
Reakcije djeteta na smrt/gubitak
Reakcije djeteta na gubitak bliske osobe mogu biti: misaone, emocionalne, tjelesne i ponašajne. Nakon saznanja o nečijoj smrti, dijete može biti u šoku, često razmišljati o umrloj osobi, tražiti smisao smrti pa ponekad i vjerovati ili sanjati da je umrla osoba još uvijek prisutna što često izaziva zbunjenost, zabrinutost, gubitak kontrole te poteškoće s koncentracijom i pamćenjem. Najčešće se prvo javlja tuga (osjećaj često popraćen plačem ali ne nužno) u kombinaciji s ljutnjom ili osjećajem krivnje pa osjećaj bespomoćnosti, straha, tjeskobe i usamljenosti. Međutim postoji i druga krajnost u kojoj dijete ima osjećaj slobode i olakšanja, što nam možda djeluje suludo, ali moramo shvatiti da je smrt za dijete vrlo zbunjujuća i nepoznata pojava. Događa se i da ima poteškoća sa spavanjem ili apetitom za hranom, da ima veliku potrebu posjećivati mjesta koja ga podsjećaju na umrlog ili iskazuje preveliku brigu za stvari koje su pripadale umrlome. Česti su i tjelesni, psihosomatski simptomi poput: glavobolja, vrtoglavica, umora, pritiska u prsima ili stezanja u želudcu, teškoća s disanjem i gutanjem i slično koji su rezultat djelovanja psihe na tijelo. Budući da je svako dijete individualno, načini na koje će reagirati nisu predvidivi i specifični su za svako dijete posebno.
Kako djetetu objasniti pojam smrti te olakšati proces tugovanja?
- Ukoliko se ne smatrate sposobnima ili kompetentnima razgovarati s djetetom o smrti, povjerite taj zadatak osobi kojoj vjerujete.
- Pojam smrti objasnite na najjednostavniji mogući način te pružite djetetu priliku da postavlja pitanja. Potičite iskrenu, otvorenu komunikaciju. Budući da je djeci predškolske dobi teško verbalno izraziti osjećaje, pomozite im i imenujte ih umjesto njih. Dajte im do znanja da vidite kako se osjećaju te suosjećajte.
- Pojam smrti djetetu možete objasniti kroz svakodnevne pojave: smrt kućnog ljubimca, uvenuće cvijeća, otpadanje lišća…
- Većina roditelja s djetetom razgovara o smrti tek kad se ona dogodi, međutim to možda nije baš najbolji trenutak budući da postoji velika mogućnost da će roditelj u tom trenu također biti u šoku, tugovanju i te neće biti u stanju primjereno objasniti što se dogodilo. Bolje rješenje je dijete pripremiti unaprijed, ispričati mu kako smo se osjećali kad smo izgubili nekog bliskog (partnera, djeda, kućnog ljubimca…) te mu približiti osjećaj gubitka i tuge da ga lakše razumije kad bude u istoj situaciji.
- Nemojte narušavati povjerenje između vas i vašeg djeteta izmišljajući priče da je umrla osoba zapravo otputovala ili zaspala jer će prije ili kasnije shvatiti da to nije istina te će biti povrijeđeno jer ste mu lagali. Radije recite da osoba više nije živa, da joj je tijelo prestalo raditi, da je srce prestalo kucati, pluća prestala disati i da ne može raditi više ono što rade žive osobe – jesti, hodati, spavati… Također, izbjegavajte uljepšavati i govoriti da je umrla osoba otišla na nebo kao anđeo ili da vas svakodnevno gleda s neba jer dijete predškolske dobi ima tendenciju shvaćati doslovno ono što mu se kaže te ga ovakve izjave mogu ostaviti zbunjenog, ali i u strahu.
- Ukoliko postavi pitanje na koje ne znate odgovor, radije priznajte da ne znate umjesto da mu lažete jer će kasnije ionako saznati istinu.
- U procesu tugovanja pred djetetom, potrudite se barem djelomično kontrolirati vlastite reakcije, geste, mimike ukoliko su emocije prejake kako ne biste dodatno uznemirili dijete, ali nemojte pretjerano potiskivati emocije i praviti se da se ništa nije dogodilo jer bi dijete moglo pomisliti da vam ta osoba nije ništa značila i da vam je svejedno.
- U redu je plakati pred djetetom, pokazati svoje osjećaje i razgovarati o njima kako bi se i ono osjećalo slobodno pokazati svoje i razgovarati kad ima potrebu. Dopustite djetetu da izrazi svoje osjećaje jer to uvelike pomaže u procesu prebolijevanja.
- Moramo imati razumijevanja kada dijete iskazuje neke reakcije i ponašanja koja se nama ne čine primjerena i očekivana ili kad ne pokazuje nikakve emocije uopće. To ne znači da nije svjesno da nešto događa i da ga to emocionalno ne pogađa već to možda ne zna izraziti. Postoji mogućnost i da ne želi dodatno opteretiti odrasle svojim emocijama ili mu treba više vremena kako bi shvatio na koji način se želi i može nositi sa situacijom.
- Dajte djetetu do znanja da je u redu pričati o umrloj osobi i prisjećati je se iako je više nema. Možete mu pokloniti plišanu igračku kojom će se utješiti ili jastuk u koji će udarati kad je ljuto, fotografije umrle osobe da je se može prisjećati, likovnu mapu i materijale za crtanje kako bi moglo izraziti svoje osjećaje na papiru i slično.
- Nemojte govoriti djeci da je umrla osoba „zaspala“ jer će vrlo vjerojatno razviti strah da će i vas izgubiti kad odete spavati. Djeci je najbitnija njihova sigurnost i spoznaja da će roditelji uvijek biti tu za njega. Pobrinite se da dijete zna da namjeravate biti uz njega do daljnjega, a kad bi se dogodilo nešto neplanirano da bi ono bilo zbrinuto i voljeno od drugih te nikad ne bi bilo prepušteno samo sebi.
- Ukoliko se dogodi da je smrt kućnog ljubimca prva smrt s kojom se dijete susreće, iskoristite ovo iskustvo kako biste ga pripremili za teža iskustva (npr. smrt bliskih osoba). Oprostite se od ljubimca, zajedno ga sahranite, recite nekoliko riječi za oproštaj ili se pomolite (ukoliko se molite). Nakon sahrane, često razgovarajte o kućnom ljubimcu i prisjećajte ga se s ljubavlju jer će to pomoći djetetu da se suoči s daljnjim gubicima.
- Izbjegavanjem teme o smrti li isključivanjem iz rituala opraštanja i procesa tugovanja, dijete može razviti strah ili ravnodušnost prema smrti te si u glavi samo stvarati iskrivljene, neistinite odgovore i objašnjenja na pitanja koja ima, a o kojima šuti.
- Roditelji često misle da je najbolje za dijete toliko ga zaokupiti drugim aktivnostima da ne stigne uopće razmišljati o smrti niti osjećati tugu. Međutim, ukoliko se radi o velikom gubitku, nužno je da, kao i odrasli, prođe svoj proces tugovanja i svojim tempom polako preboli. U suprotnom, osjećat će se samo i napušteno u svojoj boli i pokušati je procesuirati na jedine načine koji su mu poznati, a koji često nisu najpovoljniji ni za njega ni za njegovu okolinu.
- Kad procijenimo da je dijete spremno (poslije oproštaja, sahrane; nakon što samo izrazi želju…), važno je da se vrati svojim svakodnevnim aktivnostima koje će mu postepeno vraćati osjećaj stabilnosti.
Treba li dijete uključiti u sve rituale tugovanja i ispraćanja?
Preporuča se da djecu uključite u sve rituale ispraćanja umrle osobe kako bi im se smrt čim više približila kako nešto stvarno, kako bi osjećali zajedništvo s ostalim članovima jer sudjeluju u obredima kao i ostatak obitelji te da se imaju priliku pozdraviti s umrlom osobom. Prije sudjelovanja, ključno ih je dobro pripremiti na ono što od obreda mogu očekivati te im obećati podršku ukoliko postane preteško. Ako smatrate da nećete u stanju biti podrška koju dijete očekuje, zadužite nekoga drugog te to objasnite djetetu. Odbija li dijete sudjelovati u ispraćaju, nemojte ga siliti. Ima i drugih način ispraćaja koji će mu možda bolje odgovarati: napisati pismo umrloj osobi, nacrtati crtež, pozdraviti se s fotografijom umrle osobe ili kasnije otići posjetiti grob kad dijete bude spremno i poželi to. Kad prođe ispraćaj, s djetetom je potrebno razgovarati o svemu što se događalo i potaknuti ga da izrazi svoje osjećaje ukoliko želi. U ispraćaje se ne preporuča uključivati djecu ispod 4 godine života jer još uvijek ne shvaćaju koncept smrti te im ni oproštaj stoga nije od velikog značenja, a kasnije u životu rijetko se sjećaju trenutaka doživljenih prije 4. ili 5. godine života.
Što kada dijete za smrt okrivljuje sebe, umrlu osobu ili nekog trećeg?
Nerijetko se događa da djeca razviju osjećaj krivnje te sebi pripisuju ulogu u izazivanju smrti umrle osobe. Najčešće okrivljuju nešto što su rekli ili napravili pa ih se za to kažnjava. Događa se i da umre osoba na koju je dijete bilo ljuto te tada također razvije osjećaj krivnje.
Može se dogoditi i da dijete za smrt krivi samu umrlu osobu te je ljuto na nju jer vjeruje da je bio njen izbor da umre i da ga napusti. S druge strane, djeca za smrt znaju kriviti i npr. preostalog roditelja, pogotovo ukoliko su odnosi među njima bili loši i narušeni prije smrti umrlog roditelja.
U svakom slučaju, potrebno je objasniti da sve navedeno nije moguće i da nitko ne može utjecati na tuđu smrt, kako iskrivljena vjerovanja i njima izazvani osjećaji ne bi negativno utjecali na njegov daljnji razvoj.
Stručna podrška
U slučajevima kad okolina ne može biti primjerena podrška tugujućem djetetu, trenutak je da se potraži stručna pomoć (pedijatar, psiholog, psihijatar…). Na djetetu se to najčešće manifestira kroz: dugi period nemogućnosti prihvaćanja gubitka, iznenadno antisocijalno ili autodestruktivno ponašanje koje se nastavlja kroz duži period, ponavljajuću igru koja sadrži samo „tužne“ elemente, osjećanje velikog straha za život ostalih članova obitelji ili prijatelja, preintenzivno tugovanje ili potpuni izostanak emocija i slično.
Vrtić i škola za dijete su svakodnevna rutina i pružaju mu osjećaj sigurnosti/stabilnosti. U ovakvim slučajevima, nužno je posebno obratiti pozornost i iskazati razumijevanje pri odvajanju djeteta od roditelja pri dolasku u vrtić te pri neočekivanim/neplaniranim aktivnostima koje se događaju u skupini jer svaka promjena u djetetu može izazvati strah, tjeskobu, otpor i druge različite reakcije. Iz istog razloga, vrtić ima veliku ulogu u stvaranju uvjeta i atmosfere u kojoj se dijete osjeća sigurno i prihvaćeno te gdje mu je pružena prilika da boravi u konstantnoj prisutnosti bliske odrasle osobe koja će mu omogućiti da slobodno i sigurno izrazi svoje misli i osjećaje.