Anksioznost kod odvajanja

Anksioznost kod odvajanja najčešće se javlja kod djece koja su posebno osjetljiva na odvajanje od bliskih osoba za koje su emocionalno čvrsto vezana. Najčešći simptomi  anksioznosti koje možemo prepoznati kod djece su: neugoda popraćena ispadima plača, ljutnje, agresivnosti zbog odvajanja, oštro protivljenje da se odvoji  te izrazita potreba djeteta da bude s bliskom osobom.

Razlikujemo dvije vrste anksioznosti kod odvajanja, ovisno o intenzitetu i trajanju simptoma anksioznosti: razvojno prirodna i patološka. Razvojno prirodna anksioznost kraćeg je trajanja i intenziteta i normalna je pojava kod prvih ili rjeđih odvajanja djeteta od bliske osobe (na primjer: odvajanje od majke pri polasku djeteta u vrtić – proces prilagodbe) dok su kod patološke anksioznosti simptomi dugotrajni, intenzivniji, čak i ekstremni. Anksioznost je često popraćena psihosomatskim simptomima kao što su: glavobolja, bolovi u trbuhu, jako lupanje srca, povraćanje, mučnina – izazvani ekstremnim strahom da će se djetetu nešto loše dogoditi ako se odvoji od bliske osobe (ekstremna nesigurnost, panika).

Karakteristike djece s pojačanom anksioznošću kod odvajanja

Djeca koja imaju pojačanu anksioznost od odvajanja nemaju normalan društveni život, ne pohađaju vrtić ili školu, ne druže se s vršnjacima osim možda u prisustvu roditelja, ne sudjeluju u slobodnim aktivnostima.

Kako pomoći djetetu koje pati od anksioznosti kod odvajanja?

  • Djetetu ne treba dati mogućnost izbora da negdje ne ode jer će se morati odvojiti od bliske osobe već ga odlučno treba uputiti u situaciju koje se boji. Dok se kod drugih strahova može koristiti pristup privremenog izbjegavanja situacije dok dijete ne bude spremno, kod anksioznosti kod odvajanja to nije slučaj jer se ovaj problem ne može riješiti ostankom kod kuće s roditeljem već se može samo produžiti njegovo trajanje i pojačati intenzitet.
  • Kako bi se izbjegli neki očekivani ili pretpostavljani, generalno učestali strahovi (na primjer: tipična situacija odlaska u vrtić), dijete možemo unaprijed pripremiti. Možemo mu opisati koga i što može tamo očekivati i što će se tamo događati. Možemo mu to približiti na različite (već gore navedene) načine, kroz razgovor o iskustvima, kroz čitanje priče, gledanje animiranog filma ili televizijske emisije na određenu temu, proigravanjem uloga kroz igru i slično.
  • Iako se dijete mora staviti u situaciju koje se boji, to se nipošto ne smije odvijati naglo i bez pomnog planiranja jer se treba postepeno izlagati situaciji koje se boji (najčešće se tu radi o svakodnevnom povećavanju vremenskog trajanja boravka u vrtiću). Kod procesa prilagodbe veliku ulogu ima odgojitelj koji će ga dočekati na vratima s razumijevanjem i strpljenjem, bliski prijatelj iz skupine s kojim voli provoditi vrijeme, ali i unaprijed dogovoreni sustav nagrađivanja za izdržavanje situacije koja ga plaši.
  • Treba uzeti u obzir, kada govorimo o procesu prilagodbe  na vrtić, da će se djetetu vrlo vjerojatno ponovno povećati strah od odvajanja od bliske osobe nakon vikenda ili bolesti, kada će dijete morati krenuti u vrtić i odvojiti se od osobe s kojom je provela više vremena nekoliko zadnjih dana, tjedana.
  • Djetetu treba dati do znanja da shvaćamo i poštujemo njegov strah, poticati da ga prihvati jer je u redu bojati se te da ga slobodno izrazi i imenuje (verbalno, crtanjem, kroz igru) jer će ga na taj način s vremenom i lakše nadjačati.
  • Nemojte zaboraviti koliku važnost ima pohvala u svijetu vašeg djeteta. Pohvala je moćno oruđe u ohrabrivanju i poticanju djeteta da ne odustane, da se nastavi i dalje truditi te pokazuje ponos i vjeru roditelja u dijete.
  • Ne treba ga uspoređivati s drugom djecom i njihovim strahovima jer svako dijete ima vlastite strahove i različito reagira na njih, a uspoređujući ga s drugima pokazujemo da ga ne shvaćamo ozbiljno te banaliziramo njegov strah.
  • Roditelj ne smije pokazati svoju nesigurnost već mora pokazati svoju odlučnost u nastojanju da dijete ide u vrtić te treba izbjegavati stalno isticanje problema, naročito pred djetetom jer mu to može ozbiljno narušiti samopouzdanje. Također, mora biti sposoban kontrolirati svoje emocije kako ne bi dodano naštetio integritetu djeteta.
  • Ponekad roditelj, s ciljem zaštićivanja djeteta, nesvjesno potiče ovaj problem, dajući djetetu previše pozornosti te pristajanjem da dijete ostane s njime kod kuće te se ne izlaže situacijama koje ga plaše, iako je izlaganje jedini način da se problem riješi.
  • U slučaju da roditelj procijeni da se ne može sam nositi sa strahovima djeteta, uvijek može potražiti pomoć stručnjaka. Stručnjak tada pomaže otkriti nesvjesne obrasce komunikacije i ponašanja koje su potencijalno doprinijela razvoju straha, predlaže kako se s njima ophoditi te ohrabruje roditelja kako bi se smireno dalje znao nositi sa situacijom.