Samopouzdanje su uvjerenja, osjećaji i način na koji doživljavamo sami sebe. Da bi djeca odrasla u samopouzdane osobe, moraju biti sposobna prihvatiti sebe onakvima kakva zaista jesu, a to mogu postići jedino uz bezuvjetnu ljubav i podršku okoline. Roditelji imaju važnu ulogu u jačanju samopouzdanja djeteta. Ukoliko dijete nema podršku i osjeća da ga roditelj ne prihvaća takvo kakvo je, razvija se u osobu koja teško podnosi neuspjeh ili se teško nosi s kritikama te puno teže ostvaruje svoje potencijale.
Kako prepoznati visoko i nisko samopouzdanje kod djeteta?
| OSOBINE DJETETA S VISOKIM SAMOPOUZDANJEM | OSOBINE DJETETA S NISKIM SAMOPOUZDANJEM |
| – samostalno donosi odluke | – boji se promjena i novih situacija |
| – sigurno je u sebe | – iskazuje agresivnost |
| – vjeruje u svoje sposobnosti | – sramežljivo je i samozatajno, povučeno |
| – odgovorno je | – lako odustaje |
| – zadovoljno je samim sobom i svojim postignućima | – šutljivo je i nije spremno izreći svoje mišljenje |
| – ima visoko razvijenu samokontrolu | – pretjerano je vezano za roditelje |
| – iskazuje kreativnost te ima dobar smisao za humor | – često se žali da nešto ne zna ili ne može bez pokušavanja |
| – voli se družiti i surađivati s drugima iako se uspješno zabavlja i kad je samo | – teško podnosi neuspjeh i kritiku |
| – pokazuje radoznalost | – s teškoćom stupa u socijalne interakcije |
| – ne odustaje lako | |
| – uspješno podnosi neuspjeh ili kritiku | |
| – nije pretjerano vezano za roditelje | |
| – optimistično je i puno energije | |
| – koristi prihvatljive načine za rješavanje sukoba |
Kako razvijamo dječje samopouzdanje?
- Konstruktivnom pohvalom iskazujemo da smo primijetili određeno djetetovo postignuće, ponašanje ili osobinu te ga pohvalom motiviramo da ubuduće takvo ponašanje ponavlja. Bitno je dati konkretnu i realnu pohvalu, ali pripaziti da dijete ne hvalimo olako i prečesto jer će u suprotnome pomisliti kako je u svemu izuzetno uspješno te se kasnije loše osjećati kad neće moći ispuniti lažna očekivanja svoje okoline.
- Razvijanjem odgovornosti – djetetu treba omogućiti samostalno odlučivanje te osjećaj da je važan član obitelji čije se mišljenje uvažava i uzima u obzir. Uključivanjem u donošenje određenih odluka te davanjem prilika za slobodan izbor, dijete stječe osjećaj da se u njega ima povjerenja, da ga se cijeni te i samo stječe povjerenje u svoju prosudbu.
- Prilagođavanjem vlastitih očekivanja – visoka očekivanja mogu frustrirati dijete, izazvati strah od razočaravanja roditelja i okoline te samim time i veliki stres, ukoliko ih dijete ne može ispuniti jer nije razvojno sposobno i zrelo. Djecu valja učiti da je u redu doživjeti neuspjeh, pogriješiti te da su nam greške dobar pokazatelj da neko rješenje nije pravo već da moramo uzeti u obzir te promišljati i potencijalna druga rješenja, čime automatski širimo horizonte djeteta.
- Vlastitim pozitivnim modelom – budući da smo djeci model ponašanja koji najčešće oponašaju, na nama je da im pokažemo dobar primjer. Budite optimistični, usmjeravajte se na pozitivne stvari, ne očajavajte nad problemima već tražite moguća rješenja, pokažite da vjerujete u sebe i svoje prosudbe, međutim dajte do znanja da imate pravo pogriješiti i ne uzimajte to k srcu. Također, stvorite pozitivnu, ugodnu i opuštenu atmosferu u svom domu, pokazujte ljubav i poštovanje prema ostalim članovima kućanstva, pomažite jedni drugima, zahvalite. Otvorena, zdrava i iskrena komunikacija ključ je pozitivnog obiteljskog okruženja te jake emotivne veze među članovima u kojem su svi uvaženi.
- Poticanjem osjećaja korisnosti – dopustite djetetu da vam pomogne u nekim lakšim poslovima, na primjer – kućanskim, svakodnevnim poslovima koji mu nisu prezahtjevni. Osvijestite kod njega da je važan član kućanstva te svojim svakodnevnim “naporima” pridonosi zajedničkom kućanstvu. Osjećat će se korisno i vrijedno, ali će i s veseljem odrađivati svakodnevne poslove koje bi mu inače mogle biti naporne. Roditelji često pokušavaju odraditi sve umjesto djeteta kako bi mu pokazali svoju brižnost i olakšali mu ili jednostavno da bi se poslovi brže obavili, ali zapravo mu na taj način poručuju da je nesposobno. Djecu trebamo učiti samostalnosti jer tek kada dijete samo uspije nešto učiniti osjećat će se vrijedno i uspješno.
- Omogućavanjem povremenog druženja i s odraslim osobama – iako druženje s vršnjacima igra vrlo važnu ulogu u razvoju djeteta, od velike važnosti može biti i povremeno druženje s odraslim osobama. Na taj način dijete proširuje svoje obzore, upoznaje drugačija razmišljanja te stvara mogućnost da sagleda stvari iz više perspektiva.
- Postavljanjem jasnih pravila – osim što uči koje je ponašanje prihvatljivo, a koje nije, kad dijete zna što roditelj i okolina od njega očekuju, zna kako reagirati i osjeća se sigurnije te mu samim time raste i samopouzdanje.
- Kritiziranjem djetetove osobnosti utječemo na njegovo mišljenje o sebi, smanjujemo mu samopoštovanje i samopouzdanje, a osobine se ionako vrlo teško mijenjaju. Jednostavnije je zahtijevati promjenu konkretnog ponašanja nego cjelokupnog karaktera druge osobe. Veća je vjerojatnost da ćemo dijete naučiti da za sobom odnese tanjur nakon ručka ili pospremi sobu nego da općenito postane uredno. Time ga učimo prihvatljivom ponašanju, odgovornosti, samostalnosti te mu podižemo samopouzdanje.
- Ne uspoređivanjem djetetovih postignuća s onima druge djece već samo s djetetovim prethodnim postignućima to jest ukazivanjem na napredak s obzirom na ranija iskustva postižemo da se dijete ne osjeća loše ukoliko u usporedbi s drugima nešto ne može postići. Ukazivanjem na njegova poboljšanja u usporedbi s prijašnjim postignućima uvijek mu pružamo priliku da se veseli i bude ponosno i na najmanji napredak.