Postoje različiti razvojni strahovi koji se očituju kao normalne pojave u razvoju djeteta. Mnogobrojni su, a javljaju se, mijenjaju, nadopunjuju se i nestaju kada dijete ulazi ili izlazi iz određene razvojne faze tj. radi se o strahovima specifičnima za određenu razvojnu dob djeteta. Traju nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci i ne ometaju znatno svakodnevno funkcioniranje djeteta.
Razvojni strahovi s obzirom na dob
| Od rođenja do druge godine | strah od odvajanja i gubitka važne osobe (najčešće majke)strah od visine |
| Od druge do treće godine | strah od gubitka ljubavi, privrženosti važne osobestrah od mrakastrah od vodeauditivni strah (usisavač, sušilo za kosu, grmljavina) |
| Od treće do četvrte godine | strah od kazne, zabrane, samoćestrah od porazastrah od nepoznatih ljudipočinju vizualni strahovi: strah od maski, čudovišta, starih ljudi, mraka, opasnih životinjastrah od vodestrah od kukaca |
| Od četvrte do pete godine | uz sve navedene strahove, povećava se auditivni strah (jaka buka, zvuk sirene, nevrijeme) |
| Od pete do šeste godine | smanjuje se strah od čudovišta i životinjapočinje strah od konkretnih situacija (pad, ugriz ili ubod životinje, strah od kukaca, zmija) |
| Od šeste do sedme godine | strah od natprirodnih pojava i likova (vještice, zmajevi, duhovi, čudovišta ispod kreveta ili u ormaru)strah od gubljenja u nepoznatom prostoru, ostajanja prepuštenog samom sebi u nepoznatomestrah od nesretnih slučajeva, bolesti, smrti, krvi |
| Sedma godina života | strah od provalnikastrah od mraka, tavanarazličiti strahovi vezani uz osjećaj odgovornosti (kašnjenje, nepopularnost u društvu, neznanje činjenica koje bi „trebalo“ znati)strah da će izgubiti ljubav roditelja |
Što možemo učiniti da bismo olakšali djetetu?
- Kad dijete pokaže da se nečega boji, ne treba ga siliti da se odmah suoči sa strahom ili mu govoriti da se nema čega bojati, omalovažavati strah. Ponekad treba omogućiti izbjegavanje straha i pružiti priliku da se ono postepeno navikne na određenu situaciju koje se boji. Posebno treba izbjegavati „šok metodu“ u kojoj dijete iznenada „gurnemo“ u situaciju koja mu izaziva strah s ciljem da shvati da situacija zapravo nije strašna. Svakom djetetu je njegov strah racionalan i najveći, a koristeći „šok metodu“ možemo izgubiti povjerenje djeteta te mu izazvati još veći strah. Ne treba ga ni u potpunosti izolirati od onoga što ga plaši, ali postoje načini da se postepeno izlaže strahu uz strpljivog i uvažavajućeg roditelja, npr. kroz igru, čitanje priča, gledanje televizijskih emisija, prepričavanjem sličnih iskustava roditelja ili prijatelja…
- Ne treba ga uspoređivati s drugom djecom i njihovim strahovima jer svako dijete ima vlastite strahove i različito reagira na njih, a uspoređujući ga s drugima pokazujemo da ga ne shvaćamo ozbiljno te banaliziramo njegov strah.
- Djetetu treba dati do znanja da shvaćamo i poštujemo njegov strah, poticati da ga prihvati jer je u redu bojati se te da ga slobodno izrazi (verbalno, crtanjem, kroz igru) jer će ga na taj način s vremenom i lakše nadjačati.
- Budući da djeca najčešće imitiraju ponašanja i reakcije roditelja, velike su šanse da će od roditelja preuzeti i određene strahove. Radite na sebi te nastojte postepeno prevladati vlastite strahove kako biste pružili dobar primjer.
- Kad se dijete uplaši, može ga se utješiti zagrljajem koji će mu pružiti sigurnost i emocionalnu ravnotežu. Pružanjem fizičkog kontakta dat ćete do znanja da ste tu za njega da ga zaštitite.
- Kako bi lakše nadvladalo strah, tj. bolje ga razumjelo i pronašlo čim više rješenja za situaciju koja ga plaši, možete osmisliti igru s proigravanjem uloga ili čitati priču u kojoj se događaju konkretne situacije te prikazati kako su ih likovi iz priče riješili. Možete tražiti od djeteta da izrazi koje mu se od navedenih ideja sviđaju i koje bi moglo iskoristi ako bude potrebno u realnoj situaciji te da predloži druga rješenja koja smatra prihvatljivima, izvedivima.
- Normalna pojava, najčešće u dobi od 3 do 4 godine (prestaje otprilike s 9 godina), je da dijete ima izmišljenog prijatelja koji mu pomaže u savladavanju novih situacija kojih se boji te nošenju s „ružnim“ osjećajima. Izmišljenog prijatelja ne treba nikada ismijavati, omalovažavati ili zabranjivati već ga moramo doživjeti kao obrambeni mehanizam djeteta koji mu pomaže preživjeti svakodnevnicu i njemu teška iskustva.
- Potaknite dijete da koristi čim više pozitivnih rečenica te da izbjegava negativne poput „Ja to ne mogu.“, „Ja to ne znam.“ Cilj je da se ne osjeća loše zbog mogućeg neuspjeha, ali da svejedno ima želju isprobati određenu situaciju („Bojim se toga, ali ću probati – možda uspijem.“).
- Kako bi se izbjegli neki očekivani ili pretpostavljani, generalno učestali strahovi (na primjer. tipične situacije odlaska zubaru ili liječniku), dijete možemo unaprijed pripremiti. Možemo im opisati koga i što mogu na određenom mjestu očekivati i što će se tamo događati. Možemo im to približiti na različite (već gore navedene) načine, kroz razgovor o iskustvima, kroz čitanje priče, gledanje animiranog filma ili televizijske emisije na određenu temu, proigravanjem uloga kroz igru i slično.
- Jedan od načina savladavanja strahova kod djece je i jaka privlačnost situacijama koje su mu do nedavno još bile zastrašujuće. U tom slučaju, djetetu treba pružiti priliku da te situacije postepeno isproba pod nadzorom roditelja jer na taj način stječe hrabrost.
- Nemojte zaboraviti koliku važnost ima pohvala u svijetu vašeg djeteta. Pohvala je moćno oruđe u ohrabrivanju i poticanju djeteta da ne odustane, da se nastavi i dalje truditi te pokazuje ponos i vjeru roditelja u dijete.
Neurotski strahovi i stručna podrška
Osim razvojnih strahova, koji prolaze kako dijete izlazi iz određene faze razvoja, javljaju se i neurotski strahovi – najčešće oni koji nisu prošli prijelazom iz jedne razvojne faze u drugu, često zbog slabog odnosa između roditelja i djeteta. Kad su ti strahovi intenzivni, dugotrajni te utječu na svakodnevno funkcioniranje djeteta, preporučuje se odlazak stručnjaku (pedijatar, psiholog). Simptomi neurotskih strahova koje možemo primijetiti na djetetu su:
- poteškoće sa spavanjem
- poteškoće s apetitom
- mokrenje u krevet
- glavobolje
- bolovi u trbuhu
- povučenost ili agresivnost
- pretjerana vezanost za blisku odraslu osobu
- izrazita emocionalna osjetljivost
- poteškoće s koncentracijom i pamćenjem.
Simptomi neurotskih strahova specifični su za djecu koja su doživjela teža traumatska iskustva (gubitak roditelja, prometna nesreća, utapanje, zlostavljanje, rastava roditelja…).
U svakom slučaju, radi li se o razvojnim ili neurotskim strahovima, ukoliko se roditelj osjeća nekompetentno prepoznati i nositi sa strahovima djeteta, uvijek može potražiti pomoć stručnjaka. Stručnjak tada pomaže otkriti nesvjesne obrasce komunikacije i ponašanja koje su potencijalno doprinijele razvoju straha, predložiti kako se s njima ophoditi te ohrabriti roditelja kako bi se smireno dalje znao nositi sa strahovima svog djeteta.