Suvremeno roditeljstvo
Zbog stila i brzine života te svakodnevnih promjena (u odnosu na prijašnja vremena), roditelji su izloženi velikim društvenim pa samim time i odgojnim pritiscima, što se sve više očituje u socio-emocionalnom razvoju i ponašanju djece. Odnos osobnih i društvenih vrijednosti/stavova nestabilan je i u nesrazmjeru što često rezultira preispitivanjem vlastitih roditeljskih kompetencija odnosno nesigurnosti u odabiru onoga što je „dobro“ za dijete.
Kako uopće sa sigurnošću definirati što je „dobro“ za dijete? Kako djetetu pružiti sve, a pritom zadržati autoritet nas kao roditelja? Treba li djetetu pružiti baš sve što želi ili samo ono što treba? Možda i oboje, ali u kojoj mjeri? Kako djetetu osigurati najbolje uvjete i pružiti mogućnosti da se razvije u samopouzdanu, odgovornu, sretnu osobu sposobnu za (jednog dana) samostalan život?
Najčešće pogreške u odgoju
Zašto je teško postaviti granice?
Često se bojimo da će odbijanje nekog zahtjeva, neispunjavanje želje djetetu ili zabrana nečega utjecati na njegove osjećaje prema nama te umanjiti njegovu ljubav. Stoga su često djeca i roditelji u statusu „prijatelja“, što dijete zbunjuje, a roditelju izaziva osjećaj nekompetentnosti i nesigurnosti. Roditelj je taj koji treba „voditi“, jasno izraziti koja su ponašnja prihvatljiva ili neprihvatljiva, uočavati razliku između potreba i želja djeteta te sukladno tome odlučivati o svojim akcijama (ovisno o situaciji i vlastitim stavovima). S ciljem stvaranja otvorenog odnosa s djetetom, uvijek ga je poželjno slušati i uvažavati njegove misli i osjećaje, ali isto tako – jasno i odlučno preuzeti odgovornost u odnosu roditelj-dijete.
Što kada su već „prezaštićeni“?
Kao prvo, važno je razjasniti pojam „prezaštićenosti“. Ovaj pojam ne podrazumijeva redovito (ili previše) pružanja pažnje, nježnosti i ljubavi djetetu već se odnosi na pretjeranu uslužnost – obavljanje svega umjesto djeteta iako to može samo. Svi roditelji žele da im djeca budu sretna pa često misle da im na ovaj način pomažu i olakšavaju, čak ne mogu prihvatiti ljutnju i plač djeteta pa radije sve „odrade“ umjesto njega. Na taj način, dijete ne dobiva priliku samostalno stjecati iskustva i ostvarivati ciljeve, samim time i razvijati samostalnost i samopouzdanje, već će uvijek računati na tuđu pomoć sumnjajući u vlastite sposobnosti.
Ima mnogo čimbenika koji mogu utjecati na razvoj u „prezaštićeno“ dijete neprimjerenog ponašanja. Neovisno radi li se o utjecaju televizije, baka i djedova, odgojitelja u vrtiću ili samih roditelja, na roditeljima je da preuzmu odgovornost za dijete te stanu na kraj tom problemu. Djetetu je potrebno objasniti da su takva ponašanja loša i nisu prihvatljiva, jasno dati do znanja da smo razočarani (ili ljuti, tužni…) i očekujemo da se situacija ispravi te ne dozvoljavati da se takva ponašanja ponavljaju. Ukoliko i dalje dozvoljavamo da se takvo ponašanje ponavlja, dajemo do znanja da se dijete može ponašati kako želi,. Osim toga, djeca koja su „prezaštićena“ često svoja ponašanja manifestiraju kroz nerealna očekivanja od drugih, manipuliranje i razdražljivost što će (osim svega navedenog) sigurno negativno utjecati i na njihove socijalne odnose s vršnjacima i odraslim osobama.
Roditelj kao model ponašanja
Gore navedena neprihvatljiva ponašanja djece ukazuju i na to koliko je važno da je sam roditelj uzor prema kojem će se djeca ravnati (oponašati ga) u susretu s različitim svakodnevnim i iznimnim situacijama. Važno je s djecom razgovarati o prihvatljivim i neprihvatljivim ponašanjima, ali kako bismo im najzornije to objasnili/prikazali važno je da te vrijednosti i sami živimo. Na taj način, dijete može vidjeti da djelujemo u skladu sa svojim riječima te reagiramo prema iskazanim stavovima i vrijednostima. Autentični smo, i samim time, u njihovim očima, kompetentniji za vođenje jer pružamo sigurnost i pokazujemo samopouzdanje te vjeru u ono što „propovijedamo“.
