NAGRADA
Za razliku od pohvale, nagrada je konkretna i može biti materijalna nagrada ili ugodnost. Materijalna nagrada je nešto opipljivo što dajemo djetetu za poželjno ponašanje ili ponašanje koje ukazuje na napredak djeteta (plišana igračka, lutka, slatkiš..) dok ugodnost može biti nešto što dijete želi, povlastica, ugodna situacija ili događanje (odlazak u kazalište, u park, izlet..).
Ukoliko djetetu obežamo određenu nagradu i ono se ponašalo u skladu s našim zahtjevima od iznimne je važnosti da obećanje ispunimo jer u protivnom naruđavamo svoj odnos s djeteom, gubimo njegovo povjerenje te ubuduće nećemo moći poticati poželjna ponašanja nagrađivanjem. Također, bitno je naglasiti da dijete nije potrebno neprestano obasipavati nagradama jer nagrađivanje gubi svoj učinak kad se dijete navikne na činjenicu da se ne mora puno truditi da bi bilo nagrađeno.
KAZNA/POSLJEDICA
Ako dijete želimo naučiti živjeti prema određenim pravilima i ograničenjima, moramo znati ta pravila jasno postaviti. Proces učenja je vrlo složen te je djeci važno ukazati na posljedice njihova ponašanja. Da bismo bili uspješni u ovoj namjeri, prvo djetetu treba reći što se od njega očekuje u određenoj situaciji, što su mu dužnosti i zadaci te što je primjereno. Također, potrebno je definirati i jasno izreći posljedice koje slijede ukoliko se dijete ne bude pridržavalo dogovora. Dosljednost i ustrajnost roditelja/odgajatelja da dijete poštuje dogovore i ispunjava svoje zadatke savjesno i na vrijeme, esencijalna je. Često se događa da dijete ne posluša odmah prvi put kad mu je nešto rečeno ili plače i moli kako bi izbjegnulo obavezu i tada je najbitnija naša odlučnost. Popuštanjem, djetetu dajemo do znanja da može manipulirati nama i povremeno izbjegavati obaveze. Time mu ne činimo dugoročno dobro (iako se možda trenutno svi bolje osjećamo) jer ono ne usvaja pravila i navike te se ne osposobljava za stvarni, izvanjski svijet. Da bi ovakan način odgoja bio uspješan, proces možemo prikazati u 5 ključnih koraka:
1. definiranje pravila i očekivanja od djeteta – jasno izražavamo svoje zahtjeve, a od djeteta očekujemo da shvati kako se treba ponašati u određenim situacijama te da se tako i ponaša, poštuje pravila i ograničenja.
“Nakon ručka svatko mora odložiti svoj tanjur u sudoper.”
2. kritiziranje ponašanja djeteta – ukoliko se dijete ne ponaša u skladu s našim zahtjevima nakon što smo mu ih jasno izrekli, potrebno mu je uputiti kritiku ponašanja. Kritika je simbolična kazna i uvijek je zahtjev za promjenom ponašanja te se daje kada se dijete nije sposobno kontrolirati ili to ne želi. Djetetu je potrebno reći što radi pogrešno i kako bismo htjeli da se ponaša.
“Ne želim da ostavljaš svoj tanjur na stolu nakon ručka. Sretna sam kad pospremiš svoje stvari za sobom.”
3. prijetnja posljedicama za nepridržavanje dogovora – često kritika djetetovog ponašanja nije dovoljna pa mu je potrebno ukazati na posljedice nepridržavanja dogovora. Kod definiranja posljedica treba biti oprezan budući da ih izričemo uglavnom kad smo ljuti pa nas emocije ponesu i izrečemo preoštru kaznu koju kasnije nismo u mogućnosti ili ne želimo provesti. Zato je puno učinkovitije izreći blažu kaznu od zaslužene, ali je se kasnije držati i ustrajati na njenom provođenju.
4. kazna/posljedica – kad se radi o kažnjavanju, prvo moramo biti svjesni razlike između potrebe i želje. Zadovoljenje djetetovih potreba je temeljno ljudsko pravo, nešto bez čega ono ne može živjeti te razlikujemo biološke (hrana, voda…) i psihološke potrebe djeteta (sigurnost, ljubav…). Kod kažnjavanja djeteta ne smijemo uskraćivati nijednu jer onemogućavanje zadovoljavanja ovih potreba predstavlja zlostavljanje djeteta (primjer: ne smijemo kazniti dijete uskraćujući mu obrok). Za razliku od potreba, koje su povezane s preživljavanjem, ispunjavanje želja utječe samo na stupanj djetetova uživanja te na želje možemo gledati kao na povlastice koje uskraćujemo djetetu pritom ga ne oštećujući već ga učeći da i samo uvidi razliku između želja i potreba (primjer: možemo djetetu uskratiti odlazak u kazalište ukoliko nije napisalo zadaću taj dan). Također, jedna od mogućnosti je da i djetetu zadamo neugodno, ali korisno zaduženje kako bi se naučilo odgovornom ponašanju, steklo radne navike i shvatilo da se mora prilagoditi i drugim ljudima s kojima živi ili koji ga okružuju (primjer: kažemo djetetu da pospremi igračku i dođe sjesti za stol, a ono baci igračku na pod – možemo tražiti dijete da pospremi tu igračku koju je bacilo i sve ostale igračke u svojoj sobi).
5. dosljednost i upornost u provođenju kazne – često nam je u trenutku kad dijete plače i moli lakše popustiti kako bismo se i mi i dijete bolje osjećali, ipak moramo biti svjesni da takav postupak ruši naš dugoročni cilj da ga naučimo odgovornom ponašanju. Dijete će brzo shvatiti da sve može dobiti upornim plakanje ili bacanjem po podu, međutim budemo li dosljedni i uporni u provođenju vlastitih pravila i ograničenja, ono će s vremenom naša shvaćanja prihvatiti kao svoja, naučiti se samokontroli, steći navike primjerenog ponašanja te i samo znati procijeniti što je ispravno, a što nije.
- Smisao kazne nije osveta zbog lošeg ponašanja već da dijete kroz svoje emocije nauči koja su ponašanja negativna i ne ponavlja ih u budućnosti.
- Svako kažnjavanje mora doći s jasnom predodžbom o novom poželjnom ponašanju.
- Treba izbjagavti prestrogo kažnjavanje i paziti da djetetov doživljaj težine kazne bude u skladu s time što je pogrešno učinilo. U većini slučajeva, ako dijete misli da je kazna pravedna u odnosu na ono što je učinilo, prihvatit će i kaznu i vrijednosti svojih roditelja.