Ciljevi:
– osvijestiti primjerenost načina komunikacije ovisno o dobi, sposobnostima
– osvijestiti osjećaj frustracije zbog neadekvatne komunikacije.
1. aktivnost – Igra nerazumijevanja
U krugu, jedni drugima dodajemo određeni, izabrani predmet npr. lopticu.
Voditelji prethodno osmisle način koji će biti jedini ispravan način dodavanja (npr. prekriženim nogama ili s «izvoli», itd.) bez da ga podijele s ostalim sudionicima. Voditelji za svako dodavanje govore je li «u redu» ili «nije u redu», bez ikakve prethodne upute. Igra traje dok uključene osobe ne shvate pravilo (tj.ono što voditelji od njih očekuju, bez da to od njih direktno traže) ili dok ih voditelji ne prekinu – ukoliko igra predugo traje.
Objašnjenje aktivnosti i kratka rasprava.
2. aktivnost – Opis slika
Sudionici se podijele u tri grupe. Svaka grupa dobije niz sličica te zadatak da složi priču i prepriča je svojim riječima, pazeći pri tome na dob djece kojoj se obraća. Jedan grupa zamišlja da iznosi priču djeci starije jasličke dobi (2-3), druga mlađe vrtićke (3-4), a treća starijoj grupi djece (4-6). Nakon 5-10 minuta dogovora unutar grupe, izabrana osoba iz svake pojedine grupe pred svima ispriča priču.
Zajednički komentiramo jesu li priče bile prilagođene komunikaciji za određenu dječju dob, razumljive, jasne i primjereno ispričane.
Komponente dobre komunikacije:
– neka poruke budu jednostavne (upute od 5 riječi)
– koristite jasan i konkretan jezik
– uspostavite i održite kontakt očima
– koristite vizualne znakove kad je to moguće
– provjerite jesu li razumijeli
– dopustite i ohrabrujte postavljanje pitanja
Važno je zapamtiti da su tehnike za poticanje razgovora (prafraziranje, reflektiranje osjećaja, sažimanje, itd.) jednako primjenjive u razgovoru s djecom kao i aktivno slušanje te imaju ulogu poticanja razgovora, ali i formiranja djetetove slike o sebi, tj. samopoštovanja. Naime, djetetovo samopoštovanje gradimo pridajući važnost njihovim izjavama i potrebom za razgovorom, doživljavajući ih ozbiljno i razgovarajući s njima s uvažavanjem (npr. nije dovoljno samo se pretvarati da ih slušamo već im pokazati da su nam važni). Osim toga, djeci treba davati pozitivne poruke o tome da su važna i vrijedna samim svojim postojanjem, a ne samo temeljem svojih postignuća. To činimo iskazivanjem prihvaćanja i ljubavi prema djetetu, kao i mnogim neverbalnim znakovima: osmijehom, zagrljajem, rukovanjem, slušanjem što dijete govori, provođenjem vremena s djetetom, itd.
Osim na samopoštovanje, važno je poticajno djelovati i na izgrađivanje djetetovog samopouzdanja. Samopouzdanje podižemo korištenjem pozitivnih poruka. Važno je davati pozitivne poticaje, ne samo za dječji učinak, već i za trud ili poboljšanje. Poruke trebaju biti specifične i jasno djetetu poručivati što je učinilo dobro. Trebaju biti što opisnije i neprosuđujuće, npr. umjesto «Sviđa mi se kako si složio puzzle», reći «Shvatio si kako složiti puzzle. Bravo.» To čini aktivnost manje povezanom s našim odobrenjem i više je samopodržavajuća.
Poruke o mijenjanju
One definiraju problem i govore djeci kako da nešto poprave ili poboljšaju. Takve poruke nikada ne smiju biti u funkciji napada na dijete i njegovu osobnost već bi trebale iznijeti činjenicu uz objašnjenje što se očekuje. Na primjer: «Nemoj to raditi… Jer… Umjesto toga…» Poruke o mijenjanju moraju graditi samopoštovanje i trebale bi se izreći na način koji pokazuje ljubav (verbalno ili neverbalno).