Taman smo mislili kako smo preboljeli PTSP nakon proljetnog potresa, kad evo novog podsjetnika da je sve prolazno i izvan naše kontrole. Kad se potres dogodi, u čovjeku se dogodi tzv. „fight or flight“ reakcija koja je zapravo odgovor na stres koji momentalno i intenzivno doživi – nije planirana niti svjesna, ali spašava život jer aktivira tijelo kako bi odgovorilo na prijetnju opasnu po život. Sad kad smo već doživjeli nekoliko potresa, naše tijelo može prepoznati potencijalno opasnu situaciju, odnosno početak potresa. Tada mozak organizmu šalje poruku da je vrijeme za stanje povećane aktivnosti kako bismo na vrijeme adekvatno reagirali. Model „fight or flight“ nudi dva moguća rješenja – borbu ili bijeg, a svima je jasno što odabiremo u slučaju potresa – spašavanje žive glave.
U normalnim okolnostima, koje ne uključuju cjelogodišnju pendemiju i opetovane potrese, takva reakcija na stres je zapravo poželjna i korisna jer se tijelo nakon povremenih aktivacija vraća u stanje „normalnog“ funkcioniranja, bez potrebnih intervencija stručnjaka i traženja stručne psihološke podrške. Međutim, u uvjetima konstantne i intenzivne izloženosti stresu u kojima živimo sada, naši organizmi nemaju toliko snage za vraćanje u ono normalno funkcioniranje kao kad to moraju činiti samo povremeno. Zato je važno biti svjestan da je ovih dana sasvim prihvatljivo, uobičajeno i „normalno“ biti preplavljen neugodnim emocijama, ne znati što činiti, imati osjećaj da nikad neće biti bolje… Tada je važno prepoznati da je naše tijelo u takvom stanju, prihvatiti to, razumjeti zašto se tako osjećamo i reći samima sebi da u tome nismo sami te, po potrebi, bez ustručavanja i srama potražiti stručnu pomoć. Mentalno je zdravlje jednako važno kao i fizičko pa, ako u slučaju gripe zovete liječnika i tražite lijek, zašto to ne biste napravili i u slučaju psihosomatskih manifestacija (bolova u trbuhu, glavobolje, povraćanja…) ili osjećaja beznađa zbog kojeg nemate snage ustati iz kreveta ili se kod kuće skrivate od djeteta kako vas ne bi vidjelo kako plačete?
Ako ste jedan od onih sretnika koji još uvijek ima krov nad glavom, krevet i zdravu obitelj kraj sebe, trebate uložiti manji napor u prevladavanje stresa od onih koji trenutno ne mogu zadovoljiti ni osnovne životne potrebe. Zato prvi korak treba biti osvještavanje vlastite pogođenosti potresom jer, ovisno o tome, krećemo činiti sve što je u našoj moći da zadovoljimo svoje potrebe. Potrebe, ne želje. Ako imamo zadovoljene osnovne fiziološke potrebe (dišemo, imamo što za jesti i piti), sljedeće trebaju biti zadovoljene potrebe za sigurnošću (imamo dom, kuću, zdravlje, obitelj) i potrebe za ljubavlju i pripadanjem (znamo da su dobro svi naši članovi obitelji i prijatelji). Oni koji su u potresu izgubili nešto od navedenog, svu svoju mentalnu snagu usmjeravaju u nadoknadu izgubljenog, uz svu pomoć koja pristiže. Oni koji imaju sve navedeno mogu svoju mentalnu aktivnost usmjeriti na borbu sa stresom, tjeskobom, strahom, anksioznošću i sličnim emocijama kako bi nastavili biti funkcionalni. Nije lako, ali je moguće.
Korak po korak
Ako ste nekad letjeli avionom, znate da stjuardi prilikom sigurnosne demonstracije naglase kako je važno da odrasle osobe, u slučaju pada aviona ili ozbiljne prijetnje, najprije osiguraju sebe stavljanjem maske s kisikom na lice, a zatim pomognu i djeci. Na taj je način važno razmišljati i nakon potresa. Naime, roditelji moraju biti svjesni da njihova djeca, neovisno o dobi, vide i osjete kako su oni sami. Emocionalno stanje roditelja će se vrlo vjerojatno reflektirati na emocionalno stanje djeteta pa ne smijemo zanemariti rad na svojim emocijama i mogućim tegobama kako bismo bili funkcionalni pružiti podršku djeci. Slijedi nekoliko savjeta i koraka za prevladavanje postpotresnog stresa:
- osvijestiti, prihvatiti i razumjeti da je sasvim normalno sve što trenutno osjećamo
- osvijestiti da je moguće (iako teško) kontrolirati vlastite misli, posebno one negativne i automatizirane koje se same nameću – kada se one pojave, samima sebi reći kako su ovdje („Umrijet ću.“, „Ne mogu nigdje, sigurno će opet potres!“, „Poludjet ću!“…) i:
- zamisliti da se pojedina misao nalazi u balonu, a vi ga bušite iglom ili otpuštate da daleko odleti
- zamisliti da misli zapisujete na papiriće koji su pribadačom pričvršćeni na plutenom panou, a zatim križate ono što je napisano
- zamisliti da ste misli zapisali na papir koji tada palite… i na taj ih način zaustaviti pa se preusmjeriti na neku aktivnost kojom ćete zaokupiti svoje misli određenim sadržajem
- kad misli odlutaju ili u trenutku akutnog stresa, osvijestiti sva osjetila – svjesno usmjeriti razmišljanje na svoja osjetila i okolinu pa pokušati imenovati 5 stvari koje vidite, 4 stvari koje čujete, 3 stvari koje možete dodirnuti, 2 stvari koje možete namirisati i 1 stvar koju možete okusiti
- kontrolirati i usmjeravati svoje ponašanje uz što češće korištenje relaksirajućih tehnika –
- trenirajte disanje koje je izuzetno važno u situacijama tjelesne pobuđenosti jer je to jedina tjelesna funkcija kojom možemo samostalno upravljati (za razliku od rada srca, brzine pulsa ili visine tlaka), a ako ju iskontroliramo, posljedično umirujemo i druge tjelesne procese – zamislite da u trbuhu imate balon koji se mora jako napuhati i na taj način vodite računa da dišete duboko iz dijafragme, a ne plitko iz prsa (udah 5 sekundi, zadržavanje daha 4 sekunde, izdah 7 sekundi, zadržavanje daha 4 sekunde)
- vizualizirajte svoje mirno i sretno mjesto (najdraža plaža u mjestu gdje ljetujete, čitanje knjige uz čaj kod kuće, kupka, popodnevni san nakon tjelesne aktivnosti…) i razmišljajte o svemu onome što vam je u toj zamišljenoj situaciji dostupno putem vaših osjetila
- dajte si vremena da savladate progresivnu mišićnu relaksaciju koja uključuje osvještavanje svake grupe mišića na tijelu, držanje pojedine grupe mišića napetom nekoliko sekundi pa opuštanje – od glave do pete
- razgovarati o onome što osjećate i što ste proživjeli
- imati hrabrosti vratiti se svojim hobijima i aktivnostima koji su vam pružali zabavu i opuštanje – slikanje, pisanje, trčanje, sport, sviranje instrumenta ili slušanje glazbe, kuhanje…
Potres je bez dileme traumatska situacija jer ugrožava naše živote i sigurnost. Trauma kao doživljaj se kod svakoga od nas može razlikovati svojim intenzitetom, ovisno o više faktora – koliko je potres zaista bio jak u dijelu grada/države gdje živimo, jesmo li u tom trenutku bili sami ili s nekim, jesmo li bili u zatvorenom prostoru ili vani, jesmo li informirani o statici zgrade/kuće u kojoj živimo i ulijeva nam to određenu dozu povjerenja u našu sigurnost u slučaju jakog potresa, jesu li u tom trenutku naša djeca bila s nama ili negdje drugdje… Kako god, svačiji doživljaj je u redu i ne treba ih uspoređivati, vrednovati niti kritizirati. S obzirom da je riječ o traumi, moramo biti svjesni da od PTSP-a ne mogu oboljeti samo muškarci koji su se borili u ratu, već svatko od nas tko ovu traumatsku situaciju doživi toliko traumatičnom da onemogući njegovo svakodnevno funkcioniranje – ako to prepoznate kod sebe ili bližnjih, svakako je preporuka da se obratite svom obiteljskom liječniku koji će vas uputiti stručnjacima mentalnog zdravlja.
Ono što je važno istaknuti jest da je i djeci i odraslima u trenutcima akutnog stresa važno imati jasnu, stabilnu i poznatu strukturu dana koja ulijeva povjerenje da će sve biti u redu i stvara dojam da većinu ipak imamo pod svojom kontrolom. Također, bitno je ne provoditi svo slobodno vrijeme prateći TV programe i portale koji izvještavaju o statistici ili prikazuju stvarne i tužne slike onih mjesta koja su najviše pogođena potresom. Dakle, preporuča se ograničiti vrijeme praćenja vijesti i informativnih sadržaja u medijima.
A djeca?
Ako uspijete prepoznati što od predloženih metoda odgovara vašem karakteru i životnom stilu te odlučite iste primijeniti kako biste se emocionalno doveli u red, imat ćete puno više kapaciteta zbrinuti i vlastitu djecu. Sigurno je da će svako dijete reagirati na potres, neovisno o njegovoj dobi. Mnogi misle kako djeca do druge godine nemaju strah i druge neugodne emocije jer ne razumiju sve što se oko njih događa. Međutim, to je velika zabluda! Iako ona razumiju manje od starije djece predškolske dobi, sasvim im je jasno da se događa nešto opasno i neočekivano s obzirom na reakcije roditelja i drugih odraslih osoba oko njih, promjenu rutine i sveprisutnu tjeskobu. Ono što otežava sasvim točno shvaćanje kako se osjećaju jest činjenica što u toj dobi još ne verbaliziraju i ne mogu jasno reći kako se osjećaju i što trebaju. Ipak, moguća su različita ponašanja djece predškolske dobi na temelju kojih možete zaključiti da se radi o traumatskom doživljaju, stresu i pojavi neugodnih emocija uslijed potresa:
- razdražljivost kojoj ne možete naći neki drugi uzrok (bolest poput viroze, neka druga veća promjena u životu poput polaska u vrtić, rođenja brata ili sestre, gubitka voljene osobe, odvikavanja od pelene ili dojenja…)
- učestali i intenzivan plač koji inače nije karakterističan za dijete
- naglašena separacijska anksioznost koja do tada nije bila prisutna niti prilikom odvajanja
- strah od mraka
- osjetljivost i reagiranje na različite zvukove
- odbijanje hrane
- regresija u ponašanju (traženje dude nakon što je dijete ranije odviknuto od korištenja iste, mokrenje u krevet nakon uspostavljene kontrole sfinktera…)
- teškoće sa spavanjem i usnivanjem – odgađanje odlaska na spavanje
- odbijanje boravka kod kuće ili u prostoru gdje je dijete doživjelo potres, inzistiranje na stalnom ili čestom boravku na zraku
Kako im pomoći?
Najvažnije je da roditelji budu dobro jer tada mogu brinuti o svojoj djeci – primijetiti promjene u njihovom svakodnevnom funkcioniranju, doživljavanju, ponašanju i reagiranju, pružiti podršku i učiniti sve da i djeca što prije zaborave na potres(e).
S obzirom da djeca uče promatranjem svoje okoline, također je vrlo važno da vodimo računa o svojim postupcima u stresnim situacijama i nastojimo kontrolirati vlastito ponašanje i reagiranje tijekom i nakon potresa. Kad potres prođe, ne smijemo se praviti kao da se ništa nije dogodilo, već pred djecom pokazati sve emocije koje su se kod nas javile jer ćemo ih na taj način naučiti da je u redu pokazati kako se osjećamo. Roditelji tada trebaju razgovarati s djecom o tome kako se oni sami osjećaju, pa čuti kako se osjećaju i djeca. To je dobra prilika za stjecanje emocionalne inteligencije koja uključuje prepoznavanje, razumijevanje, imenovanje i prihvaćanje svojih i tuđih emocija. Dakle, nemojte se sramiti niti ustručavati od pokazivanja straha pred svojom djecom. Možete pred njima i zaplakati! Djeca tada vjerojatno imaju velik broj pitanja jer im puno toga nije jasno pa trebaju roditelje koji će im na ta pitanja odgovoriti – na način koji je djeci razumljiv, s obzirom na njihovu dob. Ako u neki odgovor i niste sigurni, nemojte se libiti to priznati i zamoliti dijete da pričeka kako biste od pouzdanih izvora saznali odgovor na njihovo pitanje.
Kako je u dječjoj dobi igra glavna aktivnost, potaknite ih da se nastave igrati omiljenim igrama i pokušajte pratiti prorađuju li svoje strahove kroz igru (npr. od legića slažu kuće ili od kocaka tornjeve koje se ruše u potresu, lutke spavaju i budi ih potres…) pa pokušajte o tome razgovarati jer djeca možda nisu ni svjesna kako se i zašto osjećaju. Potičite ih na crtanje, slikanje i korištenje boja – možete ih zamoliti da oslikaju ili oboje papir u skladu s onime kako se osjećaju pa vam taj uradak može biti orijentir u njihovo trenutno emocionalno stanje ukoliko je, primjerice, cijeli papir u tamnim bojama ili je crtež nacrtan impulzivnim i jakim pritiscima olovke i bojice. Dozvolite im i savjetujte da odaberu neku omiljenu tjelesnu aktivnost u koju se mogu upustiti u ovim hladnim danima jer će na taj način ventilirati intenzivne emocije koje se mogu u njima nakupiti. Također, kroz igru i demonstraciju ih možete poučiti već spomenutim metodama relaksacije – kontroliranom disanju (neka zamisle da moraju napuhati balon velik kao soba ili neka pušu balončiće od sapunice), vođenoj vizualizaciji (vi im možete čitati priču koja im nije poznata kako bi se morali pažljivo koncentrirati na sadržaj zbog vizualizacije ili koristiti Youtube kanal „Vježbaonica sreće“), progresivnoj mišićnoj relaksaciji.
Ukratko – ono što ne možemo kontrolirati, jednostavno puštamo i na to ne gubimo energiju. Stavljamo fokus na ono što možemo kontrolirati. Moramo prihvatiti i prigrliti svoje emocije jer na njih ne možemo utjecati kao što možemo na misli i ponašanje – smotuljak emocija možemo staviti u džep jakne, torbu koja je već spremna pred ulaznim vratima stana ili ih možemo napisati na papirić i spremiti u novčanik – dozvolimo im da budu ovdje, ali se moramo potruditi da ostanu maleni smotuljak koji nas neće pojesti i onemogućiti svakodnevno funkcioniranje. Jednom ćemo biti spremni baciti ga u smeće.
