- SVA SU DJECA DAROVITA.
Darovitost je definirana kao sklop osobina, visoko iznadprosječnih općih ili specifičnih sposobnosti, visokog stupnja kreativnosti i motivacije koji darovitima omogućava razvijanje izvanrednih kompetencija i dosljedno postizanje izrazito natprosječnog postignuća i/ili uratka u jednome ili u više područja (verbalnom, likovnom, logičkom, glazbenom, tjelesnom, prirodnom, interpersonalnom ili intrapersonalnom – prema Gardnerovih 7 vrsta inteligencije). Drugim riječima, da bismo za pojedinca rekli da je darovit, kod njega mora biti izražena svaka od sljedećih karakteristika: prisutne iznadprosječne sposobnosti, kreativnost i specifične osobine ličnosti (Renzulli I Reis, 1985). To znači da pojedina djeca mogu I često pokazuju talent u određenim područjima, ali to nećemo poistovjećivati s darovitošću.
- DAROVITOST JE U POSTPUNOSTI ODREĐENA NASLJEĐEM.
Postoji genetska predispozicija za potencijalom, odnosno sposobnošću razvijanja do određenog stupnja, ali ostvarenje ne ovisi samo o nasljednim osobinama, već o velikom broju čimbenika.
- DAROVITOST SE STVARA ODGOJEM.
Značaj nasljeđa je nešto veći kad su u pitanju dispozicije za razvoj sposobnosti, a značaj okoline je veći kad je u pitanju razvoj specifičnih interesa za rad, radne motivacije i kreativnosti. Moguće je poticajno djelovati na razvoj različitih aspekata intelektualnog razvoja u ranom djetinjstvu raznovrsnim aktivnostima.
- DAROVITU DJECU ČEŠĆE IMAJU BOGATIJI I OBRAZOVANIJI RODITELJI.
Darovita se djeca rađaju u obiteljima svih obrazovnih statusa – viši socijalni status i više obrazovanje roditelja ne utječu na to da se češće rađaju darovita djeca. Bogatiji i obrazovaniji roditelji u stanju su pružiti svom djetetu bolju stimulativnu okolinu, odnosno materijalne uvjete za poticanje razvoja njegove darovitosti (iskustvo, knjige, posjete, instrumente, bolju odgojnu klimu…) pa se zato u takvim obiteljima češće očituje darovitost.
- REDOSLIJED RAĐANJA I BROJ DJECE U OBITELJI OD PRESUDNE SU VAŽNOSTI ZA IZRAŽAVANJE DJETETOVE DAROVITOSTI.
Daroviti pojedinci češće dolaze iz obitelji s malim brojem djece te su prvorođenci. Kako su za poticanje razvoja sposobnosti odlučujuće rane godine života, posebno prve dvije, moguće je pretpostaviti da se roditelji obično najviše bave prvorođenim djetetom i djecom u manjim obiteljima, da su manje obitelji češće višeg socio-ekonomskog statusa pa djeci mogu osigurati bolje materijalne uvjete.
- DA BI SE OČITOVALA DAROVITOST, VAŽNO JE DA RODITELJI ŠTO RANIJE PREPOZNAJU ZNAKOVE DAROVITOSTI SVOG DJETETA.
Roditelji u skladu sa svojim očekivanjima neka djetetova ponašanja (koja mogu, ali ne moraju biti pravi znakovi potencijalne darovitosti) tumače kao signale darovitosti. Na temelju toga prilagođavaju svoje ponašanje prema djetetu i čine sve kako bi mu osigurali adekvatan razvoj.
- U POTICANJU RAZVOJA DJETETOVE DAROVITOSTI NAJVAŽNIJE SU PRVE 2-3 GODINE.
Danas uz stupanj razvoja sposobnosti uz darovitost vežemo i neke osobine ličnosti, specifične interese, radnu motivaciju te razvoj kreativnosti. Razdoblje najranijeg djetinjstva ima veliku važnost za razvoj potencijala (intelektualnih, razvoj rječnika, darovitost). Međutim, ako je nešto u tom razdoblju propušteno, odgovarajućim odgojnim utjecajima moći će se nadoknaditi i kasnije – utjecaj roditelja značajan je u svim etapama razvoja darovitosti.
- VAŽNO JE DA RODITELJI FORMIRAJU VISOKA OČEKIVANJA OD SVOG DJETETA KAKO BI ONO POSTALO DAROVITO.
Dijete kojem su roditelji pomogli da razvoje pozitivnu sliku o sebi, vjeru o sebi i visoko samopoštovanje, razvija i viša očekivanja od sebe. Međutim, neka istraživanja pokazuju da se preveliko forsiranje može i negativno odraziti na dječji razvoj. Također, pokazalo se da su djeca na koje su bila postavljena prevelika očekivanja u djetinjstvu imala većih emocionalnih i zdravstvenih teškoća.
- ZAHTJEVNIJI I DOSLJEDNIJI RODITELJI USPJEŠNIJE POTIČU RAZVOJ DAROVITOSTI.
Uspješniji su roditelji koji dopuštaju svom djetetu samostalnost i neovisnost, od jednostavne strogoće i brige. Zahtjevniji roditelji, koji i sami imaju pozitivne stavove prema kreativnom ponašanju, najbolje će djelovati na kreativnost.
- VAŽNO JE DA RODITELJ REDOVITO PODUČAVA DIJETE KAKO BI POSTALO DAROVITO.
Manje je važna redovitost i sustavnost podučavanja te vrijeme provedeno u podučavanju, a mnogo više stil podučavanja koji roditelj koristi. Najvažnije je da težište bude postavljeno na inicijativu i aktivnost djeteta, da roditelj tijekom podučavanja daje podršku djetetu u razvijanju njegovih sposobnosti i interesa, te se postavi suradnički, a ne autoritarno. Najuspješnije su metode čitanje (zajedničko čitanje, traženje informacija iz različitih izvora), razgovor (odgovaranje na djetetova pitanja, uključivanje djeteta u konverzaciju odraslih) i zajedničke aktivnosti (izlasci, posjete, izleti). Nije odlučujuća duljina provođenja vremena s djetetom, kao ni količina podučavanja u tom periodu. Presudna je kvaliteta roditeljskog bavljenja s djecom. Kao posebno važno navodi se međusobno razumijevanje i suradnja u igri te verbalnoj i neverbalnoj interakciji.