Većini ljudi je svake godine u predbožićno vrijeme jedna od najvećih preokupacija što kupiti svojim najbližima kako bi ih razveselili. Današnja kultura u cijelom svijetu podrazumijeva darivanje u blagdansko vrijeme i svi to prihvaćamo kao uobičajeno i „normalno“, zapravo uopće ne propitujući isto.
Djeca od najranije dobi znaju da će u noći između Badnjaka i Božića doći Djed Božićnjak koji će im donijeti poklone ako su bili dobri – poklone koje oni žele i koje su stavili na popis želja. U pravilu djeca između šeste i sedme godine života počinju shvaćati da Djed Božićnjak ne postoji budući da tada ulaze u fazu konkretnih operacija (prema kognitivno-razvojnoj teoriji J. Piageta, švicarskog psihologa) koju karakterizira usmjerenost dječje kognicije na konkretne, materijalne i opipljive stvari. Do tada su djeca bila sklonija mašti na temelju koje se lik Djeda Božićnjaka bez problema uklapao u svijet bajki i fantazije. Kada djeca shvate ili od drugih saznaju da Djed Božićnjak kao takav ne postoji, brzo usvoje i prihvate kulturalni običaj darivanja u krugu obitelji i prijatelja.
Odraslima je divno gledati djecu kada otvaraju poklone jer tada otvoreno i bez zadrške izražavaju emociju sreće i iznenađenja. Ipak, bez obzira na to koliko nas sreća djece raduje, moramo voditi računa o nekoliko stvari.
Dječje želje nisu isto što i dječje potrebe
U psihologiji je najpoznatija Maslowljeva teorija ljudskih potreba koja ih slikovito prikazuje u piramidi. Prema njoj svatko, pa i dijete, najprije mora zadovoljiti primarne fiziološke potrebe kako bi živjelo (potreba za hranom, pićem, odmorom i disanjem) i tek tada može razmišljati o zadovoljenju sljedeće kategorije – potrebe za sigurnošću. U današnjici može zvučati kao klišej, ali znanost ide u prilog tome da nam prioritetno treba biti imati krov nad glavom, obitelj, zdravlje i posao. Ako imamo zadovoljene te potrebe, dalje možemo zadovoljiti potrebu za ljubavlju i pripadanjem, a to ćemo uspjeti ako imamo svoju obitelj i prijatelje te se osjećamo s njima povezanima. Sljedeće potrebe u Maslowljevoj piramidi su potrebe za (samo)poštovanjem, a na vrhu se nalazi potreba za samoaktualizacijom, odnosno ispunjenjem svih svojih potencijala. U skladu s time, važno je da roditelji i ostali članovi obitelji budu svjesni potreba svoje djece kada biraju i kupuju darove. Djeca su vrlo znatiželjna, u ranom djetinjstvu raspršenih interesa i nisu racionalna pa je za očekivati da će velik broj djece na svoj popis želja staviti velik broj igračaka. Međutim, roditelji ne smiju pasti u zamku „božićnog duha“ i u najboljoj namjeri ići zadovoljiti svaku djetetovu želju. Također, važno je biti svjestan diskrepancije između djetetovih potreba i želja i odoliti vlastitoj namjeri da razveselimo dijete ako prepoznamo da određeni poklon može usporavati ili kočiti zadovoljenje pojedine potrebe. Primjerice, znamo da kupovanje gomile slatkiša nije u skladu sa zadovoljenjem potrebe za zdravljem kao i da je kupovanje određene tehnologije ili multimedije u ranoj dobi štetno za dječje tjelesno i mentalno zdravlje. Dakle, važno je voditi se mišlju da će djeca biti sretna i ispunjena ako uspiju zadovoljiti sve svoje potrebe, iako to nužno ne mora značiti trenutno zadovoljenje svih želja.
Kvaliteta ili kvantiteta?
Osim ranije navedenog, odluka o broju i vrsti poklona ovisit će o financijskom stanju obitelji, broju djece u obitelji, stavovima roditelja, odgojnim stilovima te njihovim navikama i običajima. Preporuča se voditi računa o dobi djece kada biramo koje ćemo i koliko poklona kupiti. Naime, mala djeca brzo mijenjaju interese i pažnju pa ne ostvaruju dulju igru s jednom igračkom i ne provode dulje vrijeme u istoj aktivnosti. Kako odrastaju i zrele, djeca počinju imati specifičnije i dublje interese pa su njihove igre konkretnije i svrsishodne. Također, istraživanja pokazuju kako djeca brže mijenjaju igre kada su izložena većem broju igračaka – ona djeca koja imaju manje igračaka, s njima se dulje igraju. Ono što je posebno važno u dječjoj dobi jest činjenica da igra može i treba poticati razvoj njihove kreativnosti i imaginacije pa je djetetu dobro ostaviti i „prostora za dosadu“ jer je u njoj primorano samostalno osmisliti kako će provesti vrijeme i koju će igru stvoriti, koristeći ono što ima na raspolaganju.
Problem nastaje i kada dijete vrlo često biva darivano pa prilikom dobivanja poklona kod njega više nema doživljaja iznenađenja, iščekivanja i posebnog veselja. U darivanju ne treba pretjerivati kako bismo izbjegli pojavu razočarenja kod djece ukoliko određeni poklon ne ispuni njihova očekivanja ili koncept poklona kao takav izgubi bilo kakvo značenje.
Što pokloni (ne) znače?
Ako se vratimo na potrebe, zapravo je najvažnija poruka koju ovaj članak želi poslati sljedeća: niti jedan poklon ne smije zamijeniti roditeljsku ljubav, podršku, vrijeme i kvalitetu odnosa. Pokušajte se sami prisjetiti stvari ili trenutaka koji vas asociraju na vaše sretno djetinjstvo – kod većine će se u mislima pojaviti slike zajednički provedenog vremena s članovima obitelji ili prijateljima, a gotove nikome na pamet neće pasti neka materijalna stvar. Isto možete pitati svoju djecu (ako nisu premala da bi imala konkretna sjećanja) i na taj način osvijestiti da je djeci ipak najvažnija ljubav i pažnja koju im daju njihovi roditelji. S obzirom da djeca uče po modelu, misija roditelja treba biti nastojanje da im pokažu kako pokloni nisu mjerilo ljubavi i prihvaćanja.
Zato, kada ovih dana krenete u pohod na poklone, imajte na umu da vas dijete neće manje voljeti ako dobije samo jedan poklon umjesto njih deset, niti da ćete mu prestati biti najvažnije osobe u životu ako mu ne ispunite svaku želju s popisa za Djeda božićnjaka.