Vječno pitanje svih roditelja koji će za nekoliko mjeseci dobiti drugo dijete: „Hoće li starije dijete prihvatiti bebu? Što ako ju ne prihvati? Što ako će cijele dane plakati ili biti ljuto? Što ako prema njoj bude grubo? Što ako…?“
Sasvim je razumljivo da si roditelji postavljaju sva ta pitanja budući da nikad prije nisu imali drugo dijete pa ne mogu pretpostaviti kako će njihovo prvo dijete prihvatiti ulogu starijeg brata ili starije sestre. Ako će nekad imati treće dijete, ova si pitanja više neće postavljati – na red će doći neke nove nedoumice. I to je sve u redu jer nitko nije sveznajuć, a propitivanje vlastite vještine bivanja roditeljem je svakako dobrodošla jer podrazumijeva svijest o svojim jakim i slabijim stranama te volju za radom na sebi.
Majke prije ili tijekom druge trudnoće često zabrinuto govore kako nisu sigurne hoće li imati jednaku količinu ljubavi kao što imaju za prvo dijete, ali odmah po porodu shvate kako se ljubav jednostavno udvostručila. Međutim, to još ne zna starije dijete koje je dobilo brata ili sestru pa zbog toga razvija različite emocije i ponašanja.
Postoji li najbolje vrijeme za dolazak prinove u obitelj?
Mnoga su psihologijska istraživanja nastojala utvrditi koja je idealna dobna razlika između prvog i drugog djeteta, ali rezultati još uvijek nisu jednoznačni da bi bili servirani kao savršena formula. Naime, svaka dobna razlika ima prednosti i nedostatke. Razlika oko godine dana za ženu može biti dobra jer s bebom započinje tamo gdje sa starijim djetetom još nije završila (mijenjanje pelena, dojenje…) pa ima iskustva, ne treba dodatnu pripremu niti mijenjanje rutine, ali s druge strane može biti rizičan faktor za razvoj postporođajne depresije ako majku sve navedeno preplavi, posebice ako nema dovoljnu podršku i pomoć okoline. Također, takva mala razlika u dobi može biti olakšavajuć faktor za starije dijete koje se neće osjetiti ugroženim budući da još ne percipira vlastiti prostor i vlastite stvari, ali potencijalno može dovesti do problema s privrženošću jer je pažnja roditelja podijeljena na dvoje djece od kojih, u toj dobi, svako od njih treba enormnu količinu. Ono oko čega se svi slažu jest činjenica da je djetetu u dobi od dvije godine najteže nositi se prinovom u obitelji jer je ta dob specifična i vrlo zahtjevna s obzirom na razvojne faze – djeca su tada često frustrirana jer žele puno, a još uvijek ne mogu ili im okolina postavlja razumne granice koje oni teško prihvaćaju. Isto tako, uslijed separacijske anksioznosti koja je tada još prisutna, dvogodišnjaci mogu osjetiti strah, tjeskobu ili ugrozu jer imaju dojam da im novo dijete u obitelji oduzima roditelje koji novom članu posvećuju puno vremena i pažnje, a koja je do nedavno bila usmjerena samo i isključivo na njega. Ono što je sigurno jest činjenica da djeca koja nakon svoje četvrte godine dobiju mlađeg brata ili sestru jesu emocionalno spremnija na dijeljenje roditeljske pažnje i ljubavi i to tada više ne dovodi do sniženog samopoštovanja – do tada su vjerojatno naučila biti strpljiva, tolerantna i empatična, posebno ako su boravila u vršnjačkom kolektivu – barem u određenoj mjeri.
Naravno, ni u čemu ne treba generalizirati, osim kad znanstveno istraživanje ispravnim metodama na ispravnom uzorku ispitanika dođe do određenih rezultata pa njih možemo uopćiti i govoriti o onome što vrijedi za većinu. I u tom slučaju postoje individualni slučajevi za koje ne vrijedi sve navedeno.
Paleta mogućih reakcija starijeg djeteta
Najvažnije je znati da je „normalan“, odnosno uobičajen i prihvatljiv širok spektar ponašanja i emocionalnog reagiranja djece kada dobiju mlađeg brata ili sestru. Vrlo je važno biti svjestan da svako dječje ponašanje s kojim se roditelji teško nose jest manifestacija neugodnih emocija koje dijete tada proživljava, a s obzirom da je zapravo još emocionalno nezrelo, često ih ne zna izraziti na društveno prihvatljiv način. Također, dijete će često odabrati neko od neprimjerenih oblika ponašanja kako bi na sebe skrenulo pažnju roditelja za koju osjeća da ju je izgubilo. Slijede neka od najčešćih promjena ponašanja:
- regresija u ponašanju na način da dijete čini nešto što nije u skladu s onim vještinama koje je ranije steklo ili fiziološkim procesima nad kojima je ranije uspostavilo kontrolu (cuclanje palca, traženje dude, potreba za spavanjem u zajedničkom krevetu, mokrenje u krevet, puzanje, tepanje…)
- grubo i/ili agresivno ponašanje prema bebi (griženje, štipanje, udaranje…)
- učestalo plakanje i izražena tuga
- gubitak interesa za uobičajene aktivnosti i igre u kojima je do tada uživalo
- ljutnja prema roditeljima
Je li moguće izbjeći ta ponašanja i doživljaje?
Roditelji u svakom slučaju mogu i moraju pripremiti starije dijete na dolazak novog djeteta u obitelj. Preporuča se da tu informaciju podijele s djetetom prije samog kraja majčine trudnoće, otprilike onda kad se počinje nazirati trudnički trbuh. Slijede najvažnije smjernice:
- ovisno o dobi djeteta, s njim treba podijeliti sve informacije koje ono može razumjeti – objasniti kako majka u trbuhu ima bebu i postaviti rođenje u neki vremenski okvir koji dijete razumije (blizu njegovog rođendana, kad bude Božić i kad će svi kititi bor, na ljeto kad će obitelj biti na moru…)
- dozvoliti i potaknuti dijete na to da pomazi majčin trbuh i bebi ispriča kako je provelo dan, priču za laku noć ili otpjeva najdražu pjesmicu
- predložiti i dozvoliti djetetu da ode s majkom na jedan UZV pregled kako bi vidjelo bebu ili mu pokazati sliku s UZV-a pa opisati koliko je beba velika (kao jabuka, ananas, banana…) i što sve može u određenom periodu (pomicati rukama i nogama, čuti zvukove, štucati…)
- uključiti dijete u pripremu prostora u kojem će beba spavati (povesti ga u kupovinu krevetića, kolica, odjeće ili pripremu i razvrstavanje starog – njegovog dok je bilo malo…) i dozvoliti da ono odabere što će kupiti mlađem bratu ili sestri (od onih stvari za koje je razumno i prihvatljivo da dijete bira)
- uključiti dijete u odabir bebinog imena
- kad se približi vrijeme poroda, objasniti djetetu da će majka otići u bolnicu i da je neće biti nekoliko dana kada će ga paziti otac ili neki drugi član obitelji pa svi zajedno osmisliti igre koje će ih zabaviti; opisati kako će majka nekoliko dana morati ležati dok se sasvim ne oporaviti i opisati dnevni ritam i potrebe bebe (puno spava i plače, način na koji će se hraniti)
- uključiti dijete u pripremu torbe za rodilište u koju će majka staviti sliku, crtež ili omiljenu djetetovu igračku kako bi znalo da će ondje misliti na njega
- koristiti slikovnice na ovu temu i odgovarati na pitanja koje dijete postavi
- ne uvoditi promjene ili mijenjati navike nekoliko mjeseci prije poroda kako ne biste stvarali dodatan stres (odvikavanje od pelena, promjena vrtića, odvikavanje od dojenja, selidba…)
- kad se beba rodi, uključiti starije dijete u dnevnu rutinu ovisno o dobi – mijenjanje pelena (močenje blazinica vodom, otvaranje kreme), kupanje (priprema ručnika, igranje s patkicom u razini bebinih očiju, odabir između dvije pidžame), hranjenje nakon uvođenja dohrane, guranje kolica jednom rukom uz roditelja u šetnji…
- kad je beba mala i još sasvim ovisna o majci, osigurati kratki dio dana kada ste samo sa starijim djetetom (u slučaju da se beba tad probudi, pokušajte dogovoriti da brigu kratko preuzme otac), a kad dovoljno naraste, dogovoriti jedan ili dva dana u tjednu kada ćete sami izaći sa starijim djetetom i raditi nešto što volite (šetnja, vožnja biciklima, odlazak na sladoled ili u kazalište…)
- pritom ne otići u drugu krajnost i zaboraviti na uspostavljene granice u nastojanju da se dijete bolje osjeća
Čak i ako napravite sve gore navedeno, ni kod jednog djeteta dolazak prinove u obitelj neće proći nezapaženo. Bilo bi neobično i zabrinjavajuće da dijete mlađe od 4 ili 5 godina niti jednom ne osjeti tugu, strah, tjeskobu, ljutnju ili ljubomoru. Drugim riječima, budite sretni ako vaše dijete pokazuje neko od ovih ponašanja – svakako je bolje da eksternalizira neugodne emocije koje su u njemu nego da ih drži u sebi, povlači se i trudi se samo s njima izaći na kraj. U predškolskoj dobi još svatko od njih treba pomoć roditelja i drugih važnih odraslih osoba (baka i djedova, teta, ujaka, odgojitelja…) u (samo)regulaciji emocija i nošenju sa stresnim situacijama jer je stjecanje tih kompetencija važno za cijeli život. To je prolazna faza iz koje će starije dijete izaći emocionalno osnaženo i oboružano vještinama koje će zasigurno koristiti u različitim životnim situacijama. Neka nit vodilja bude obveza da starijem djetetu ne prestanete govoriti koliko ga volite i da ta ljubav neće postati manja kad u vašu obitelj dođe i mlađi brat ili mlađa sestra.