Pitanje je u naslovu, a odgovor slijedi odmah u prvoj rečenici: u predškolskoj dobi dječje laži nisu zabrinjavajuće, a koliko god se nekad činile simpatičnima, ne smijemo im tako pristupati. A sada zašto!
U psihologiji je poznato kako djeca predškolske dobi još nemaju razvijen smisao i sposobnost razlikovanja stvarnosti od fikcije. U prosjeku se očekuje da oko šeste godine sasvim razviju tu sposobnost i samostalno razlikuju događaje, situacije i likove koji su njihova svakodnevnica u stvarnom životu od onih koje gledaju na televiziji ili na računalnim igricama.
Znanstvena istraživanja pokazuju kako je maštovitost najrazvijenija upravo u predškolskoj dobi. S obzirom da imaginaciju povezujemo i s kreativnošću, praksa pokazuje da s polaskom u školu kreativnost kod djece opada s obzirom da se mašti pridaje manje značaja te se kreativnost kao takva manje potiče – posebno kako prelaze u više razrede. Dakle, s obzirom da djeca do šeste godine žive u „svom svijetu“ koji je prepun vila, super heroja, princeza, neobičnih životinja, nestvarnih događaja i postupaka, zamišljenih akcija i reakcija, ne treba im zamjeriti kad kažu neku neistinu jer ju nisu izrekli s lošom namjerom niti da bi nešto prikrili – najčešće jednostavno ne razlikuju određene stvarne i fiktivne momente koji su u njihovim glavama izmiješani. Također, ako vam dvogodišnjak na pitanje je li kakao/la odgovori negativno, znat ćete da to čini kako bi izbjegao presvlačenje i da takva izjava neće imati nikakve negativne, opasne i dugoročne posljedice na njegovu ličnost ili na vaš odnos. Takve „benigne“ laži nisu razlog da osjetite kako dijete narušava odnos povjerenja koji se trudite izgraditi. Dijete tada ne misli da radi nešto pogrešno i zapravo testira granice i vaše reakcije. Tada je vjerojatno pametnije djetetu postaviti pitanje na način da mu ne bude tako jednostavno reći „ne“, primjerice – na pitanje „Marko, je li te bolio trbuh sada kada si kakao (ili u službi tepanja – je li te bubala buša)?“ dijete će vam sigurno odgovoriti na konkretno postavljeno pitanje, ne shvaćajući da je time priznalo kako je napunilo pelenu, ili će na pitanje „Ana, gdje si kakala?“ neverbalno odgovoriti pokazujući rukom na pelenu.
Kako se približavaju šestoj godini, s dobi raste i sposobnost spoznavanja stvarnosti i uzročno-posljedičnih veza u njoj te razlikovanja od svega onoga što se događa u njihovoj mašti. Ako tada izgovore poneku neistinu, mogu imati nekoliko motiva:
- Vidjeli su odrasle.
Učenje po modelu je jedna od najjednostavnijih i intuitivnih metoda učenja kojom djeca usvoje velik broj ponašanja tijekom ranog djetinjstva, neovisno o tome imitiraju li roditelje, stariju braću i sestre, bake i djedove ili odgojitelje u vrtiću. To nama odraslima, s jedne strane, zapravo olakšava odgoj jer je djeci dovoljno jednom ili nekoliko puta pokazati određenu radnju kako bi ju usvojila, naravno, ovisno o razini složenosti. Ipak, ta činjenica često može biti otežavajući faktor s obzirom da djeca kopiraju i ona naša ponašanja kojih često nismo svjesni, pa tako i laganje. Promislite koliko ste puta pred djetetom nekome drugom izrekli neku (malu) laž, misleći kako dijete to nije čulo ili nije razumjelo, ili kako ta laž jednostavno nije važna niti strašna. Ukratko, ako želimo da naša djeca ne stvore obrazac komunikacije i ponašanja koji uključuje neistine i laži, a što bi s vremenom postala i njihova karakterna crta, moramo biti svjesni vlastitog ponašanja i vlastitih navika.
2. Žele prikriti istinu kako bi se prikazali boljima/uspješnijima.
S vremenom djeca počinju stvarati sliku o sebi, ovisno o tome kakvima ih vide drugi – u početku važni odrasli, a kasnije i vršnjaci. Djeca će u ranom djetinjstvu na temelju reakcija roditelja, drugih članova obitelji i odgojitelja pomisliti kako su dobra, pametna, uspješna – da vrijede. Tako će početi nicati njihovo samopoštovanje i samopouzdanje, posebno na temelju pozitivnih vlastitih iskustava. Ako Marko čuje od svojih roditelja kako su ponosni na njegovo postignuće (brzu i samostalnu vožnju bicikla, prepoznavanje svih slova abecede ili izvješen likovni rad na panou vrtićke skupine), dijete će zasigurno imati dobre temelje za razvoj visokog samopouzdanja. Ipak, moramo biti oprezni i ne hvaliti ili isticati samo pojedine uspjehe ili priznanja koja su sama po sebi nagrada, već isto naglašavati i kad dijete postupi u skladu s vrijednostima koja mu nastojimo prenijeti – u ovom slučaju s govorenjem istine.
3. Pošto-poto žele izbjeći kaznu ili imaju strah od reakcije okoline.
Djeca prilično rano počinju shvaćati koja su ponašanja primjerena, a koja ne, ovisno o postavljenim granicama i reakcijama odraslih koje uslijede nakon kršenja pravila ili probijanja granica. Isto tako mogu naučiti da je izbjegavanje istine ili govorenje neistine jednako neprimjereno iz više razloga pa je važno da i u tom smislu imaju postavljene granice i okvire. To će im zasigurno olakšati shvaćanje istine nasuprot laži i, ako reakcije roditelja uvijek budu dosljedne i njima očekivane, neće puno puta eksperimentirati s neistinama. S druge strane, ako je roditeljeva prva reakcija burna i nagla ili je se dijete plaši, postoji velika vjerojatnost da će u pojedinim situacijama izabrati ne reći istinu ako zna da bi za određeno ponašanje moglo biti tako kažnjeno.
4. Privlače pažnju.
Kad djetetu roditelji nedostaju zbog kratkog vremena koje provode zajedno uslijed velikog broja obveza, može biti sklono izgovaranju nekih ekstremnih laži, za koje je najčešće odmah jasno da su izmišljene. Isto tako, ako u skupini vršnjaka dijete osjeti da ne dobiva dovoljno pažnje, moglo bi „izvaliti“ poneku neistinu kako bi privuklo pozornost odgojitelja i djece.
Što činiti kada dijete kaže laž?
Prvo i osnovno: ne (odmah) kažnjavati. Najvažnije je ustanoviti koji se razlog laganja krije iza pojedine rečenice ili postupka jer je laž uvijek simptom nekog djetetovog problema. Kada roditelji shvate o čemu je riječ, na tome trebaju raditi i razgovarati s djetetom. Kada zajednički uspiju riješiti uzrok problema, mogu očekivati da će daljnje laži izostati. Vodite računa o tome da djetetu nije ugodno niti ono uživa kada ne govori istinu – zapravo treba pomoć. Čak i ako nam se neke sitne laži učine smiješnima, simpatičnima ili zabavnima, važno je da djetetu u tom trenutku jasno damo do znanja da se laganje ne podržava kako bi od najranijih dana počelo stvarati ispravne navike i odnos prema istini te stjecati i zadobivati povjerenje drugih i od drugih. Djetetu je važno znati kome se obratiti kada je učinilo nešto pogrešno i/ili nešto za čime žali i o tome govoriti iskreno, bez straha da će biti osuđeno ili kažnjeno.