Ako ste roditelj, koliko ste se puta našli u situaciji da vaše dijete plače jer mu u trgovini ne želite kupiti čokoladicu, jer kod kuće od njega tražite da pospremi igračke prije odlaska u park, jer mu ne dozvoljavate da gleda TV dulje od dogovorenog vremena?
Ako ste odgojitelj, koliko ste se puta našli u situaciji da dijete u vašoj odgojnoj skupini plače jer mu drugo dijete ne želi dati igračku, jer mu predlažete da se i ono odmori za vrijeme dnevnog odmora kada sva druga djeca spavaju, a ono se želi igrati, jer inzistirate na tome da se samo obuje ili odjene?
Ako ste čovjek, koliko ste se puta našli u situaciji da vam raste temperatura, počinjete ubrzano disati i osjećate nalet bijesa kada vam pobjegne tramvaj pred nosom, kad vam suprug ni nakon stotog razgovora ne stavi prljavi veš na predviđeno mjesto, kad vam se supruga ni nakon stotog razgovora za izlazak iz kuće ne spremi na vrijeme, kad vas dijete ni nakon stotog pokušaja ne posluša već nastavi po svome?
Svi smo više puta doživjeli frustraciju i kada se prisjećamo situacija koje ju trigeriraju, svjesni smo o kakvoj se emociji i doživljaju radi, koji ju fiziološki procesi prate i kako svatko od nas reagira kad ju doživljava. U prednosti smo pred djecom jer ju možemo prepoznati pa u skladu s time usmjeravati naše reakcije i ponašanje kako ne bi bile neprimjerene, bez obzira na naš temperament i karakter.
U članku „Učenje o emocijama“ je objašnjeno kako kod djece možemo i moramo poticati razvoj emocionalne inteligencije pa, kad djeca u skladu s time nauče prepoznavati, imenovati i razumjeti doživljaj frustracije, mogu se naučiti s njome i nositi.
Kod djece predškolske dobi su postavljene granice najčešći uzrok frustracije. Važno je da roditelji znaju kako je doživljavanje frustracije za djecu vrlo važno – ako ju ne dožive, neće se znati s njom nositi. To znači da ne treba izbjegavati situacije koje kod djece mogu izazvati baš nju; ako imaju više prilika za susret s frustracijom, brže će ju naučiti prepoznati i „iskontrolirati“. Pravovremeno postavljanje granica ponašanju djece izrazito je važno za stjecanje samopouzdanja, samokontrole i cjelokupni socio-emocionalni razvoj. Ne smijemo zaboraviti da djeca uče po modelu pa je nužno stalno biti svjestan vlastitih postupaka i ponašanja kako djeca ne bi imitirala i usvajala pogrešne ili neprimjerene obrasce emocionalnog reagiranja.
Svakom je roditelju teško vidjeti svoje dijete kako je nezadovoljno, tužno ili ljuto i plače, ali je važno ostati ustrajan i dosljedan po pitanju postavljenih granica i ne posustati pod utjecajem dječjeg plača. U tim je situacijama važno da djetetu reflektiramo njegovo stanje i kažemo kako primjećujemo da je tužno/ljuto/nezadovoljno, da je sasvim u redu da se tako osjeća i da smo tu uz njega – ne kako bismo riješili njegov problem, već kako bismo mu bili podrška. Ako je dijete pod utjecajem intenzivnih neugodnih emocija sklono krenuti u neprimjereno ponašanje, posebice ono kojim čini nešto nažao drugima ili sebi, posljednju je rečenicu nužno završiti na način da mu se jasno i kratko da do znanja kako, usprkos navedenoj emociji, ne smije manifestirati takva nepoželjna ponašanja. A ako ne smije to, što smije?
Tehnike nošenja s frustracijom
Ovisno o dobi, djeci možemo predložiti nekoliko aktivnosti i tehnika koje mogu primijeniti kada su frustrirana ili ljuta. Moramo biti svjesni da je sve tehnike važno kontinuirano primjenjivati i vježbati kako bi postale navika, a kasnije i automatizirano ponašanje koje tada više neće morati biti svjesno kontrolirano. Nakon što dijete prepozna da je frustrirano, može:
- brojati do 10 i zamišljati kako pije vodu, a sa svakim gutljajem ljutnja koju osjeća u trbuhu (ili nekom drugom dijelu tijela) postaje sve rjeđa, dok se sasvim ne razvodni
- početi kontrolirati svoje disanje tako da vizualizira da puše balon od žvakače gume, gumeni balon ili balon od sapunice – mora jako udahnuti kao da će skočiti u more i roniti, pa jako izdahnuti tako da u trbuhu napuše loptu na napuhavanje
- zamisliti svoje sretno i mirno mjesto (npr. omiljena plaža u mjestu gdje ljetuje, bakin vrt, svoj krevet, lunapark, livada po kojoj šeće svog psa…) i pokušati osvijestiti sve što dohvaća svojim osjetilima (što sve vidi oko sebe, koje sve zvukove čuje (životinje, promet, vjetar…), može li nešto namirisati, okusiti, dotaknuti)
- jako stisnuti šake i držati ih stisnutima nekoliko sekundi pa ih opustiti
- naučiti progresivnu mišićnu relaksaciju u kojoj stišče određenu mišićnu skupinu pa ju opušta, nakon nje prelazi na sljedeću i tako dok ne prođe cijelo tijelo ili one dijelove u kojima osjeća napetost
- otići na mjesto u stanu/kući ili odgojnoj skupini koje je namijenjeno izbacivanju ljutnje, odnosno gdje smije udarati rukama u jastuk, bubnjati po nekom predmetu najjače što može, šarati po papiru najjačim stiskom olovke…
- plakati, a da ga se zbog toga ne osuđuje
Ukratko, važno je znati da je za djecu predškolske dobi važno da povremeno doživljavaju frustraciju i druge neugodne emocije, koliko je god teško vidjeti ih tužnima ili ljutima. Roditelji i odgojitelji moraju ostati čvrsti u kontekstu postavljanja granica, a istovremeno djeci dati do znanja da prihvaćaju njihove emocije i usmjeravati njihova ponašanja. Tako možemo biti sigurni da će izrasti u zrele i odgovorne odrasle ljude koji će imati razvijenu samokontrolu i visoko samopoštovanje.