Kad govorimo o emocijama, važno je razlikovati nekoliko elemenata, a pritom biti svjestan da se svaki od njih može razlikovati kod svakoga od nas – a svi su dio jednog konstrukta.
Naime, prije 25 godina je američki psiholog Daniel Goleman iznio konstrukt emocionalne inteligencije, do tada kao takav nepoznat. Danas mnogi znanstvenici tvrde kako je emocionalna inteligencija važnija od kvocijenta inteligencije (IQ), odnosno jači prediktor za uspjeh u školi, na poslu, u životu i odnosima generalno.
Emocionalna inteligencija uključuje sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i kontrole emocija – vlastitih i tuđih. Važno je djecu od najranije dobi učiti sve navedeno, s obzirom da im je urođeno jedino doživljavanje emocija na određen način, što je usko povezano s temperamentom i kod kontrole emocija.
Emocije dijelimo na osnovne (primarne) i izvedene (sekundarne). Osnovne su urođene i doživljava ih već i novorođenče: sreću, tugu, strah, ljutnju, iznenađenje i gađenje. Izvedene su sve ostale, a riječ je o istovremenom javljaju dviju ili više osnovnih emocija. Primjerice, ljubomora kao izvedena emocija sastoji se od nekoliko osnovnih – straha (od gubitka), ljutnje, tuge – kod svakoga od nas moguća je drukčija kombinacija. Kao što je navedeno, djeca od rane dobi doživljavaju emocije, a sve ostale elemente uče i usvajaju iskustvom i pod utjecajem okoline.
Emocije djece predškolske dobi su specifične i drukčije od emocije adolescenata ili odraslih. One su uvijek spontane i djeca ih bez zadrške izražavaju u trenutku doživljavanja, a često su snažne, kratkotrajne i nestabilne. Djeca su po tom pitanju zahvalna jer nam olakšavaju stalno primjećivanje njihovog unutarnjeg stanja. Kako rastu i sazrijevaju, i sami primjećuju kako okolina reagira na njihovo doživljavanje i izražavanje emocija pa uče što je od toga socijalno prihvatljivo ili neprihvatljivo. Kako djeca od malena uče po modelu, moramo biti svjesni da će i sami početi „činiti s emocijama“ ono što činimo i mi sami. Emocionalni razvoj djece uvelike ovisi o temperamentu koji je urođen, ali to ne znači da, primjerice, djeca tzv. teškog temperamenta ne mogu naučiti odgoditi zadovoljenje trenutne potrebe i nositi se s frustracijom. S njihovim odrastanjem će rasti i broj situacija u kojima će se od njih očekivati društveno prihvatljivo ponašanje, odnosno izražavanje emocija i reagiranje pa je važno da o tome krenu učiti na vrijeme. Prema Golemanu, ovladavanje emocijama sadrži nekoliko razina pri čemu dijete najprije mora usvojiti prvu razinu kako bi kasnije usvojilo i sljedeću:
- Prepoznavanje
- Razumijevanje
- Kontroliranje
Prepoznavanje vlastitih emocija dijete će učiti kroz svakodnevne situacije na način da roditelji/odgojitelji verbaliziraju koju emociju kod njega primjećuju i na taj mu način isto reflektiraju („Vidim da si ljut…“, „Čini mi se da si uplašen…“, „Primjećujem da si tužan…“, „Izgledaš kao da ćeš poletjeti od sreće!“), a dijete će početi uviđati kako se osjeća i povezivati istu emociju s njezinim imenom. Sljedeći korak će biti razumijevanje mogućih uzroka vlastitih emocija i generalizacija na slične situacije u kojima se određena emocija javlja (strah u svakoj situaciji odvajanja od roditelja, iznenađenje prilikom dobivanja poklona, frustracija kad mu drugo dijete oduzme ili ne da igračku…). Konačno, kada dijete nauči identificirati, imenovati i razumjeti zašto doživljava određenu emociju, tada mu preostaje naučiti istu i kontrolirati. Pritom je djeci važno prenijeti poruku da je emociju važno izraziti i „dozvoliti joj da izađe“, ali na način koji neće nauditi njemu samome ili nekom drugom. U predškolskoj je dobi to često teško s obzirom na razvojni stadij, posebice jasličkoj djeci i posebice kad govorimo o neugodnim emocijama. To se najčešće primjećuje kad su djeca ljuta i doživljavaju frustraciju jer nešto ne mogu dobiti onaj tren kad to požele – neki će početi lupati nogama o pod, neki će se bacati na pod, neki će stati i glasno vikati. U tom je trenu važno biti svjestan da nas dijete neće čuti što god mi nastojali reći i objasniti pa se preporuča djetetu jasno i kratko reći da primjećujemo kako je ljuto i da na to ima pravo, ali mu preusmjeriti ponašanje s potencijalno agresivnog prema sebi ili drugima. Potom, kad se dijete smiri, možemo mu pristupiti i objasniti što smo vidjeli, vodeći računa da dijete samo imenuje emociju koju je doživjelo, da identificira njezin uzrok i uz našu pomoć nauči kako ju sljedeći put izraziti. Tako roditelji kod kuće i odgojitelji u vrtiću djetetu mogu ponuditi nešto od sljedećih ideja:
- odlazak u tzv. kutić osame gdje neće imati druge distraktore te će se moći suočiti s vlastitom emocijom
- udaranje jastuka kojem dijete može dati ime po želji
- oblikovanje plastelina, glinamola, tijesta i drugih sličnih masa za modeliranje
- trganje papira na komadiće
- učenje vizualizacije ljutnje/frustracije/straha/… i upravljanje njima
- učenje tehnika disanja
- učenje mišićne relaksacije
Jednako važno, u svakom trenutku moramo biti svjesni da smo mi modeli djeci i da zato i sami moramo uspješno i pravovremeno upravljati vlastitim emocijama.
Ukratko i sažeto, djecu je važno naučiti nekoliko stvari: doživljavanje svake emocije (ugodne i neugodne) događa se s razlogom i važno je za naše mentalno zdravlje; svi doživljavamo cijeli spektar emocija i u tome nema baš ništa loše; svi (i cure i dečki) smijemo plakati, a nakon plača se često i bolje osjećamo; kad se teško nosimo s bilo kojom emocijom, smijemo i trebamo tražiti pomoć osobe od povjerenja.